Gerhard Richter – ravnodušan, ciničan i mehanički slikar?

20.11.2007. Print | Pošalji link

Aktualna retrospektivna izložba Gerharda Richtera reprezentativni je proizvod nastao inicijativom njemačkog Instituta za odnose s inozemstvom, i kao takav putuje Europom već sedam godina.

Gostovanje izložbe u Zagrebu ostvareno je zahvaljujući Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, iako izložba na kraju, zbog neodgovarajućih izlagačkih uvjeta, nije mogla biti postavljena u njihovom prostoru, te je ušla u program Umjetničkog paviljona kao suorganizatora. Drugo što treba svakako spomenuti je to da je izložba, iako nudi pregled jednog od najutjecajnijih živućih njemačkih umjetnika od šezdesetih do danas, nevelikog formata te uključuje neke kompromise.

Zanimljivo je kako je radove za nju birao Gerhard Richter osobno, uzimajući one slike koje sam smatra značajnima, a budući da neke od njih već dugo nisu dostupne, pojedine su zamijenjene fotografijama napravljenima prema starijim izvornicima. Za umjetnika koji je upravo fotografiju uzimao kao podlogu svojih slika čak i to se može slobodno tumačiti kao obrat, negativ ili nova verzija ranijeg rada, iako je namjera ipak bila prezentirati međunarodnoj publici neke od ključnih radova, pa makar po cijenu nešto ublaženog ekskluziviteta originala.

Budući da je riječ o osobnom izboru, ravnatelj Umjetničkog paviljona Radovan Vuković izložbu će nazvati svojevrsnim autoportretom samog Gerharda Richtera. Od šezdesetih godina Richter kao polazište za svoje slike koristi fotografiju, što je sam u početku objašnjavao kao izbjegavanje odlučivanja o tome što će i kako slikati, kao i teorijskog konteksta modernizma kroz koji bi se rad mogao definirati. Materijal koji će mu služiti kao matrica za slike uglavnom je pronalazio u časopisima i knjigama, ali često je koristio i fotografije iz vlastitih privatnih albuma.

Iako se brojni Richterovi ciklusi realizirani do danas mogu manje ili više svrstati u dvije skupine, one apstraktnog i foto-slikarstva, razumjeti njegov opus kao polaran između tih dviju opcija zapravo bi bilo pogrešno. Neovisno o opredjeljenju, koje bira posve neopterećeno, jedini bitan odnos koji Richter promatra je onaj između slike i stvarnosti. Gotovo svako pojedinačno Richterovo djelo, čak i ako ostavlja dojam doslovnog prenošenja prizora s fotografije, u pozadini ima složenu priču, često autoreferencijalnu, vezanu uz osobu koju slika, uz samo slikarstvo i umjetnost, pa i uz određeni društveni kontekst, što njemačkim umjetnicima nije nimalo strano. Radovan Vuković kao primjer uzima slikanje mrtvih muškaraca i žena iz terorističke skupine Baader-Meinhof u zatvoru Stammheim. Mnogi kritičari do tada su ga, navodi Vuković neke od ocjena, smatrali ravnodušnim, ciničnim i mehaničkim slikarom.

Ova izložba, zaključuje Vuković, dobrim dijelom govori o heterogenosti Richterovih pristupa. Njegove radove i inače je nezgodno tumačiti kroz neki jedinstveni nadređeni koncept, budući da je sam s lakoćom upravo i izmicao svakom eksplicitnijem programu i pravilima. Nije za zanemariti ni činjenica da se utjecaj Richtera itekako osjeća među hrvatskim umjetnicima srednje, pa i najmlađe generacije, pa će izložba biti dobra prilika da se naprave neke usporedbe. Prati ju zanimljiv katalog s pojedinačnim interpretacijama djela, a ostaje otvorena u Umjetničkom paviljonu do 9. prosinca.

(M.G.)

Pročitajte i ...
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
Slobodan Šnajder

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici