'TV Galerija' u Galeriji Nova

08.12.2007. Print | Pošalji link

Komentirajući svoj početak rada na televiziji nakon višegodišnjeg kustoskog djelovanja u okviru beogradskog Studentskog kulturnog centra, Dunja Blažević kaže kako je zapravo nastavila kustoski posao, samo promijenivši medij.

Tu je nekako i sažeta temeljna ideja emisije 'TV galerija', ali i cjelokupne TV produkcije Dunje Blažević tijekom osamdesetih godina. Za tadašnju televiziju, forma koju je Dunja Blažević zajedno sa suradnicima uspjela nametnuti bila je nešto sasvim novo, ali imala je uzor u desetak godina ranijoj praksi Gerryja Schuma. S druge strane, bio je to i pravovremeni odgovor na recentna zbivanja u suvremenoj umjetnosti, ideje demokratizacije njene recepcije i produkcije, i medij videa, za koji se tražio drukčiji model predstavljanja i drukčije okruženje od onog koji nude galerije i muzeji.

Dunja Blažević u svojoj je karijeri odigrala još nekoliko prijelomnih uloga – od vođenja Galerije SKC, koja se sedamdesetih pod njenim vodstvom profilirala u prostor otvoren novim umjetničkim i eksperimentalnim praksama, do pokretanja čitave nove suvremene umjetničke scene BiH u proteklom desetljeću, djelovanjem Centra za suvremenu umjetnost u Sarajevu kojemu je i danas na čelu. U punom smislu slobodnjak, njena karijera posljednjih tridesetak godina sastoji se od tih nekoliko, na prvi pogled gotovo potpuno različitih, ali podjednako važnih epizoda.

«Gledajući unatrag, mogu reći da sam imala sreću i slobodu čitavog života raditi ono što sam željela i u što sam vjerovala. Nikad nisam ulazila u gotove institucije, osim u televiziju koja je jedna velika mašinerija, ali i tu sam imala svoj prostor slobode. Sve ovo drugo bile su stvari u čijem sam nastajanju sudjelovala ili ih stvarala. Kad tako pogledate, onda zaista vidite da čitav život radite istu stvar». Djelovanje u SKC-u sedamdesetih i vođenje Centra za suvremenu umjetnost u Sarajevu devedesetih godina usporedivi su i u tome što i jedan i drugi predstavljaju neku vrstu alternative postojećim institucijama i sustavu, odnosno popunjavanje njihovih nedostataka, bez obzira na vremenski razmak kao i drugačiji društveni i politički kontekst.

Emisiju «TV galerija» bi bilo pak nemoguće promatrati odvojeno od zbivanja u umjetnosti tih godina, dobrim dijelom i onoga što se razvilo u okviru SKC-a, pa je ta iskustva, logično, Dunja Blažević primijenila i u svom radu na televiziji.  Ona je ujedno bila hommage Gerryju Shumu i njegovim nastojanjima desetak godina ranije. «U vrijeme tih ideja o 'demokratizaciji', koja proizlazi i iz samog karaktera medija, video umjetnost se prikazivala na vrlo malo mjesta, i bila je osuđena na galerijske, ili eventualno muzejske prostore. Bilo mi je, dakle, nekako logično da video umjetnost dobije svoj prostor upravo na televiziji, pogotovo poznavajući praksu Gerry Shuma, koju smo dobro poznavali jer smo već u SKC-u prikazivali programe iz njegove kolekcije.» 

«TV galerija» emitirana je jednom mjesečno u jugoslavenskoj mreži od 1984. do 1991. godine, a na istoimenoj izložbi u Galeriji Nova prikazuje se dio emisija koje se danas mogu pronaći u arhivima, kao i nekoliko dokumentarnih filmova Dunje Blažević nastalih par godina ranije. Dva od njih korištena su nedavno i na izložbi «Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti» održanoj u Gliptoteci HAZU.

Osim što je tematizirala šire shvaćenu suvremenu umjetnost, «TV galerija» je po uzoru na Gerryja Shuma producirala i prikazivala videoradove umjetnika, kao što su Breda Beban, Sanja Iveković, Dalibor Martinis i Marcel Odenbach. «U drugom vremenu i drugim okolnostima, naravno da se ne radi o istoj stvari, ali temeljna ideja je ostala. Trebalo je omogućiti profesionalniju produkciju videa, čiji je krajnji domet u tadašnjim uvjetima bio VHS, jer nije bilo malih nezavisnih studija. Televizija nam je omogućila da radimo u profesionalnim uvjetima».

Druga programska linija TV galerije bila je praćenje aktualnosti na međunarodnoj i domaćoj sceni. Uz kroničarsku i eksperimentalnu, postojala je i određena didaktička linija. Primjerice, neke od prvih realiziranih emisija za televiziju bavile su se temom povijesne avangarde, upravo kako bi se publici predočio kontinuitet, odnosno kako bi se šire kontekstualizirala suvremena umjetnost. TV galerija pokrenuta je nakon prvih nekoliko pojedinačnih tematskih emisija o umjetnosti, te priloga u okviru programa «Petkom u 22» početkom osamdesetih, i imala je stalan termin, ali forma i trajanje varirali su od emisije do emisije. «Postojali su standardi od 25 ili 55 minuta za emisije, ali TV galerija nikad se nije mogla spakirati ni u jedan od njih. Budući da je ionako imala malu publiku, tražila sam da me stave na kraj programa, pa su neke emisije, primjerice, mogle trajati pola sata, a drugo i do sat i pol u kasnom noćnom terminu.»

U tom smislu uživala je, kaže Dunja Blažević, svoj prostor slobode, unatoč onome što su govorili podaci o gledanosti. I to je, naime, tada kao i danas, trebalo pravdati. «Govorili su mi: 'čuj, ali tebe gleda par tisuća u čitavoj Jugoslaviji'. Ja bih im na to rekla – 'oprostite, imaju li manjine pravo na svoj program? Imaju li ga gluhonijemi? Imaju li ga Romi? Imaju li to pravo nacionalne manjine? Ljudi koje to zanima nema mnogo, no ima ih svakako više nego publike u svim muzejima i galerijama - i oni imaju pravo na svoj program!'. To mi je bio argument, i on se prihvaćao. Pa i SKC je na neki način bio namijenjen omladinskoj eliti. Ne mislim na bilo kakvu materijalnu elitu, nego na ljude s intelektualnom znatiželjom».

U današnjim okolnostima teško je zamisliti da neka emisija slična «TV galeriji» opstane na televiziji. Ipak, sama ideja je imala nasljednike. Dalibor Martinis, koji je kao videoumjetnik surađivao s Dunjom Blažević, vrlo je brzo pokrenuo nešto slično, a ideju možemo pratiti sve do danas, s «Transferom», koji se ipak uspio održati. Dunja Blažević kaže kako nije bilo lako naći podršku, osobito u okviru kulturnog programa, a takvim projektima, da bi opstali, najviše su trebali saveznici. «Jedino mjesto gdje je takvo nešto moglo proći, a upravo to se dogodilo i s Martinisom, bio je Zabavni program. Najveća revolucija u televizijskom jeziku dogodila se u glazbenim spotovima. Tu počinje čitava priča o generaciji mladih redatelja koji su došli s akademije na TV Beograd. Ljudi poput Miljkovića, Dimitrijevića i drugih inaugurirali su potpuno novu televizijsku estetiku, i pravo istraživanje unutar medija događalo se upravo u glazbenim spotovima. Tako mi je zapravo Zabavni program na neki način bio saveznik».      

Izložba «TV galerija» realizirana je u okviru projekta "Političke prakse (post)jugoslavenske umjetnosti", kao partnerska suradnja WHW-a, kuda.org iz Novog Sada, beogradskog Preloma i pro.ba-e iz Sarajeva. Riječ je o prvom predstavljanju tog programa nakon što je početkom devedesetih Dunja Blažević preselila u Pariz, a izložba ostaje otvorena u Galeriji Nova do 1. veljače 2008.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Dunja Blažević u Galeriji Nova
Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici