U tuđoj koži

13.12.2007. Print | Pošalji link

«U tuđoj koži» je prva samostalna izložba Ksenije Turčić nakon tri godine, i ambijentalnog rada pod naslovom «Pušenje», pokazanog 2004. u Galeriji Galženica.

Spomenuti se bavio ovisnošću, jednim od fragmenata psiholoških prostora i procesa koji Kseniju Turčić zaokupljaju u većini njenih radova, poput nerazriješenih emocija, strahova, ili odnosa prema sebi i drugom. Novi rad, ambijentalna videoinstalacija osmišljena za kružno prizemlje Doma HDLU-a poznat kao Galerija Bačva, već u naslovu sugerira još jedan izlet u iste te kompleksne prostore koje umjetnica, uglavnom reduciranim sredstvima, bez vizualnih eskapada, nastoji rastvoriti pred gledateljem.

Riječ je o nekoliko istovremenih projekcija preko radijalnog zida galerije. Na svakoj se, u statičnom kadru s neutralnom pozadinom, pojavljuje po jedan lik, no već se pri prvom pogledu mogu vidjeti određene devijacije. Naime, u procesu montaže snimljenim portretima zamijenjena su lica, te se muškarci pojavljuju sa ženskim tijelima, i obratno. Nezgrapnost i nepodudaranje u novonastalim tijelima, koje izaziva nelagodu, u ovom je slučaju bila i namjera umjetnice.

«Mislim da vrlo često u situaciji kad pričamo s nekim ostajemo svjesni svoga tijela, ali zaboravljamo svoje lice. U tom trenutku kao da smo više svjesni njegovog lica nego svog. To se odvija obostrano. Iz toga proizlazi ideja kolažiranja tuđeg lica, koje se gura u nekom drugom kroju, drugom tijelu. Za mene je to trenutak kad se izgubimo, kad više ne znamo 'tko je tko' i 'tko smo mi', kada se želimo saživjeti s drugom osobom jer ulazimo u tuđu kožu, a pritom gubimo sebe.»

Rad «U tuđoj koži» rađen je specifično za Galeriju Bačva. Njen kružni tlocrt s jedne strane, kako kaže Ksenija Turčić, odogovara zatvorenoj emotivnoj situaciji koja ju je zanimala, dok je mogućnost radijalnog rasporeda projekcija stavlja gledatelja u samu sredinu tog istog stiješnjenog prostora.

Većinu vremena projekcije samo titraju u prostoru, a između dugih intervala pauze, slika se povremeno na trenutak odmrzne na jednoj od projekcija, i zatim se vraća u prvobitno stanje. Geste i glasovi koje izvode protagonisti videa prekidajući svoje zamrznute grimase, isključivo su kratki trzaji, a gledatelj ne može predvidjeti odakle će se i u kojem trenutku neki od njih odviti. “To je kao trzaj ribe na suhom, trenutak svijesti, pokušaj izvlačenja iz situacije u kojoj smo se izgubili” – pojašnjava Ksenija Turčić.

Pozadina prizora je, slično kao i u nekim dosadašnjim umjetničinim radovima, krajnje neutralna, a takva je i impostacija likova koji poziraju kao u klasičnim portretima. S druge strane, sami izrazi lica, izrezanih i zamijenjenih među tijelima protagonista, prilično su ekspresivne grimase.Govoreći o načinu na koji bira formu za komuniciranje vrlo apstraktnog psihološkog sadržaja kojim se bavi, umjetnica kaže kako za to nema gotovih formula. «Iskreno rečeno, radim to na duboko intuitivnoj bazi. Kada osjetim što bih željela reći, intuitivno počinjem rješavati formu, ne alterirati materijal s kojim već raspolažem i ništa ne odrediti unaprijed.»

Autorica predgovora izložbe Iva Radmila Janković rad Ksenije Turčić uspoređuje s onima američkog videoumjetnika  Billa Viole. U radovima kao što su «Faza», «Krug», «True Stories», naglasak je također na figurama protagonista i odnosima među njima, no za razliku od Violinih predstava koje postaju simbolima svake moguće ljudske emocionalne drame, Ksenija Turčić analitički razlaže samo jedan djelić, jednu od mogućih situacija u međuljudskim odnosima. «U 'Fazi' se radilo o nemogućnosti konverzacije između muškaraca i žena, koja se očitovala u šutnji i čistim izrazima lica. Ovdje se događa slično. U miješanju različitih identiteta stvara se neki treći entitet. Svi mi, ako smo u odnosu ili zajednici s nekim, ili smo opsjednuti određenom mišlju - bilo da je riječ o ljubavi mržnji, suosjećanju – ta misao može biti toliko jaka da prerasta u opsesiju, te sami prestajemo funkcionirati na neki individualan način i postajemo taj treći entitet». Taj «treći entitet», zaključuje kustosica, je 'nakaradno tijelo' na videima Ksenije Turčić, degenerirana pojava koja se odnosi na svijest, dakako shvaćenu kao tjelesnu funkciju koja se ne osamostaljuje mimo predodžbe subjekta o vlastitom tijelu, kao ni mimo odnosa prema drugome. Izložba «U tuđoj koži – ili o potrazi za zajedničkom točkom izvjesnosti» ostaje otvorena do 18. prosinca.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Zvrk - Vlasta Žanić
Ksernija Turčić - U tuđoj koži

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici