Djela hrvatskih umjetnika iz Narodnog muzeja u Beogradu, doputovala u Zagreb

17.12.2007. Print | Pošalji link

Ime Narodnog muzeja u Beogradu svako malo se pojavi prilikom održavanja različitih ozbiljnijih tematskih i monografskih izložbi, pa i pregleda bilo kojeg segmenta hrvatske umjetnosti druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća.

Spomenuta ustanova nerijetko će se u tim projektima naći u ulozi posuđivača, budući da njene zbirke sadrže velik broj djela hrvatskih umjetnika. Samo ove godine tako je bilo, primjerice, s retrospektivom Proljetnog salona, kao i s izložbom «Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti», koju bi bilo nemoguće kvalitetno realizirati bez posudbi većeg broja djela Josipa Seissela.

Za opsežniji izložbeni uvid u ono što od hrvatske umjetničke baštine Narodni muzej ima u vlasništvu, trebalo je jednostavno čekati neku dobru priliku. Ta se otvorila početkom rekonstrukcije zgrade Muzeja, za čijeg se trajanja Narodni muzej koncentrirao na međunarodnu prezentaciju stranih nacionalnih zbirki iz muzejskog fundusa. Inicijativu za organiziranje izložbe pod naslovom «100 vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850-1950» pokrenula je voditeljica Zbirke jugoslavenskog slikarstva Ljubica Miljković, a u njenom koncipiranju i odabiru djela kao koautor joj se pridružio i Zvonko Maković, koji je s muzejem već nekoliko puta surađivao, radeći na retrospektivama Vilka Gecana i Ignjata Joba.

Osim ekskluzivnog uvida u djela s kojima smo rijetko u prilici susresti se, izložba zapravo govori i o povijesti formiranja zbirki samog Muzeja, prvenstveno putem donacija, ali i javnih otkupa na brojnim izložbama, počevši od prve «Jugoslavenske umetničke izložbe» s početka prošlog stoljeća. «Prvi veliki otkupi krenuli su 1904. godine od velikih izložbi jugoslavenskog karaktera. Dakle, mnogo godina prije uspostavljanja zajedničke države umjetnici i kulturni pregaoci došli su na ideju međusobnog povezivanja. Navest ću samo primjer Nadežde Petrović, nedvojbeno najveće umjetničke ličnosti u Srbiji s početka dvadesetog stoljeća, koja je imala prijateljske odnose s Kraljevićem i Meštrovićem. Ti veliki srpski umjetnici pozivali su svoje kolege bliskih naroda, od Bugara do Slovenaca, da izlažu, da bi kasnije vlasti otkupljivale ta djela.» Osim preko 'jugoslavenskih izložbi', djela su ulazila u zbirke i preko djelovanja umjetničih udruženja, kao što su «Lada» ili hrvatski «Medulić», te pojedinačnih umjetnika koji su tamo boravili u nekim periodima života ili su dobivali veće ili manje narudžbe. Djela su, također, otkupljivana i sa izložbi u drugim gradovima, a takav je slučaj i sa Zagrebom.

Treba napomenuti kako Narodni muzej u Beogradu ima izuzetno kvalitetne zbirke antike i srednjeg vijeka, te međunarodnu zbirku koja sadrži djela, primjerice, talijanske i nizozemske umjetnosti, te u postavu izlaže i nekoliko Picassa i Mondriana. Budući da su otkupi novijih djela od šezdesetih godina preusmjereni na Muzej savremene umjetnosti, zbirka uglavnom kronološki i završava s tim segmentom, pa su time uglavnom zadani i okviri izložbe. Najveći dio djela dolazi iz Zbirke jugoslavenskog slikarstva, ali za izložbu je zapravo važan i velik broj skulptura Ivana Meštrovića. Već spomenuti Muzej savremene umjetnosti u svom prostoru izlaže Meštrovićevu «Veliku udovicu», koja je vlasništvo Narodnog muzeja. Skulptura je, međutim, postavljena u tom prostoru prije nego je muzej dobio pregradne zidove, te ju je danas nemoguće iz njega iznijeti. O drugom velikom Meštrovićevom djelu u vlasništvu Narodnog muzeja, skulpturi «Sjećanje», pregovaralo se, te je ušlo i u katalog izložbe, ali restauratori su zbog visokog rizika transporta savjetovali da se ono ne iznosi iz muzeja.

Među imenima kao što su Vilko Gecan, Marino Tartaglia, Vlaho Bukovac, Josip Seissel i drugi, Maković ističe još jedno dosad potpuno nepoznato. Riječ je o slikaru Mihi Marinkoviću, kojega, kaže Maković, nećemo naći ni u hrvatskoj likovnoj enciklopediji, i koji formalno ne postoji u pregledima povijesti umjetnosti. “On je izuzetno zanimljiv slikar iz doba simbolizma. Inače je Višanin, živio je i radio u Beogradu, ali njegova djela koja ovom prilikom prvi put ulaze u sredinu iz koje je prije 100 godina otišao, imaju mnoge srodnosti sa ovdašnjim simbolizmom i pripadaju korpusu hrvatske umjetnosti”.

Najstarije djelo pokazano na izložbi jedan je portret Vjekoslava Karasa iz 1956., a granica pedesetih godina dvadesetog stoljeća preskočena je jednim ‘meandrom’ Julija Knifera iz 1969., koji je u zbirku Narodnog muzeja ušao privatnom donacijom prije nekoliko godina. Izložba “100 vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850-1950.” iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu, otvara se 18.12. u 19 sati u Umjetničkom paviljonu, a trajat će do kraja siječnja.

(M.G.)

Pročitajte i ...
Likovnost - godišnji pregled 2007.
Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici