Galerija Nova predstavlja Crveni Peristil, i ono što mu je prethodilo

10.03.2008. Print | Pošalji link

Prije dva mjeseca u Splitu je obilježena četrdeseta godišnjica Crvenog Peristila, umjetničke intervencije koja se danas u povijesno-umjetničkoj literaturi navodi kao jedna od prvih konceptualnih akcija kod nas.

U istoj toj literaturi, gdje je uglavnom tretirana kao izolirana pojava u Splitu, uglavnom ne piše mnogo više od toga. Četrdeset godina bilo je, međutim, dovoljno vremena da Crveni Peristil postane predmetom brojnih mistifikacija. Na mitu su se napajale generacije mlađih umjetnika, ali zbog nedostatka materijalnih tragova i dokumentacije ostale su brojne nejasnoće, posebno oko uloge pojedinih aktera koji su se uz sam fenomen uobičajeno vezali.

Povodom obilježavanja četrdesete godišnjice bojanja Peristila crvenom, fotograf Boris Cvjetanović i splitski umjetnik Petar Grimani organizirali su izložbu, služeći se materijalom čija je priča već sama po sebi zanimljiva i počinje dvadeset godina ranije. 1989. Željko Kipke je u Quorumu objavio tekst u kojem se osvrće na Crveni Peristil, a posebno na Pavu Dulčića, člana grupe koja je po spomenutoj intervenciji dobila ime. Kipke je za tu priliku dobio veći broj negativa od Vladimira Dodiga Trokuta, u čijem se posjedu nalazio velik dio dokumentacije, a Borisa Cvjetanovića zamolio je da od dobivenog materijala napravi fotografije koje bi bile objavljene uz tekst. Ukupno 151 negativ kod Cvjetanovića je na kraju i ostao, a za dragocjeni materijal nitko ga godinama nije ni upitao. Kako je sam bio znatiželjan, Cvjetanović je uz pomoć Petra Grimanija konačno odlučio istražiti čitavu priču, i potražiti preživjele protagoniste.

Na većini fotografija, koje se ovih dana mogu vidjeti na izložbi u Galeriji Nova, pojavljuju se dvojica članova grupe, Pave Dulčić i Slaven Sumić, tada dvadesetogodišnjaci, u društvu prijatelja, s likovnim radovima iz tog vremena, u obilasku Venecijanskog bijenala 1966., te na putovanjima po Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj, te u Parizu. Uz to, Cvjetanović i Grimani prikupili su izjave preživjelih članova grupe Slavena Sumića i Denisa Dokića o svakoj pojedinačnoj fotografiji, te ih također izložili. Nije rađena nikakva selekcija, i nije riječ o probranom, u uobičajenom smislu reprezentativnom materijalu, nego o intimističkoj priči preko koje se se ipak mnogo toga može rekonstruirati i saznati njenim o akterima.   

«Preko te intimne priče njih dvojice», kaže Cvjetanović, «ipak se mnogo toga može saznati. Čak i u onome što je najpoznatije, a riječ je dakako o oslikavanju Peristila, osjećam da njihova namjera nije bila raditi djelo od povijesnog značaja. Sigurno je da su sva njihova iskustva, dokumentirana na fotografijama, uvjetovala ono što će se dogoditi kasnije. Možda je i najveća vrijednost intervencije na Peristilu upravo u tome to što je ona proizašla iz njih samih, bez namjere da naprave nešto veliko i važno. Nije tu bilo nikakvih kalkulacija».

Pave Dulčić, prema nekima tadašnji spiritus movens splitske konceptualne scene i očito ključna osoba za Crveni Peristil, počinio je samoubojstvo, kao i Tomo Čaleta. Slaven Sumić, Radovan Kogej i Denis Dokić o tome su pak dugo odbijali javno govoriti. Njihovu je aktivnost, kaže Cvjetanović, teško sagledati iz današnjih pozicija i načina na koji se takve pojave općenito stavljaju u povijesni kontekst, te sve počiva na pričama koje su iznijeli preživjeli protagonisti. Sumić mu je, primjerice, prepričao nekoliko Dulčićevih performansa, među kojima je jedan pod nazivom «Šišanje ispred katedrale».

«Dulčić je zamolio Dunju Tomašević, koja je živjela blizu katedrale, da izađe na ulicu u trenutku kada se začuje prvi udarac podnevnog zvona, laganim hodom uputi se prema katedrali, i do posljednjeg ga zvona ošiša na način koji želi. Ona nije ni znala da je posrijedi umjetnička akcija, a tu su bili i neki Dulčićevi prijatelji koji su skupljali kosu i spremali je. Sam događaj nije fotografiran, o njemu ne postoje zapisi, niti su to tada smatrali potrebnim». Još jedna legenda govori o posjetu izvjesnog talijanskog kolekcionara kojega su, u potrazi za lokalnim umjetnicima, uputili na Dulčića. Kolekcionar je iz Splita otišao potpuno zbunjen, jer su, navodno, Dulčić i njegovi prijatelji koji su dijelili radni prostor, pred njim jednu po jednu uništavali umjetnine koje je odabirao. I tu je riječ o usmenoj predaji, mnogi koji bi o tim zbivanjima danas mogli više reći nisu živi, ili su se udaljili od javnosti, stoga i ne čudi da je čitava stvar postala predmetom manipulacije.

«Jako se puno priča o tome, možemo se truditi koliko hoćemo oko demistifikacije, ali mislim da su stvari odavno otišle predaleko. Uvijek će se naći netko tko će tvrditi suprotno, tko će inzistirati na drugoj interpretaciji, pripisivati tom činu političko-subverzivne ili magijske značajke. S druge strane, izložba je krajnje benigna i topla, napravljena na način da svi koji je vide izađu s dobrim raspoloženjem». O Crvenom Peristilu danas postoji natuknica na Wikipediji, a mnogo članaka koji se mogu naći na internetu iznose različite, često posve oprečne interpretacije, viđenja fenomena, događaja, pa i samih sudioništava i uloga u Crvenom Peristilu. Dominantna osoba u prisvajanju svakako je Vladimir Dodig Trokut, čija uloga još uvijek nije do kraja razjašnjena. Od njega je prvotno i potekla dokumentacija s kojom su Cvjetanović i Grimani radili izložbu, a za koju se ispostavilo kako pripada Slavenu Sumiću, kao jednom od autora fotografija. Na otvorenje izložbe u Galeriji Nova, Sumić, koji se odavno ne bavi umetnošću, je došao gotovo inkognito, ali prema Grimanijevom pričanju imao je namjeru povodom otvorenja izvesti performans.  «Izložba je na neki način posvećena mnogim mojim kolegama koji žive u Splitu i vrlo se slično ponašaju. Dio je to splitskog mentaliteta i kulturnog kruga, i teško je objasniti točno zbog čega su ljudi takvi, ili sve ovo staviti u formalne okvire, svrstati u umjetničke grupe i pokrete. Postoji samo dimenzija priče, ulične predaje, i to ne samo što se tiče likovne umjetnosti, nego općenito, u svakoj pori života grada».

Budući da je dokumentacija u najmanju ruku oskudna, unatoč sada iznesenim svjedočanstvima protagonista, i Cvjetanović i Grimani reći će da nakon četrdeset godina o Crvenom Peristilu ostaju dvije istine, a svatko će se morati opredijeliti za onu koja mu više odgovara. Sama izložba pod naslovom «Ono što je prethodilo Crvenom Peristilu», koja traje u Galeriji Nova do 9. travnja, sa oko 150 fotografija i komentarima Sumića i Dokića nije ni u čemu konfliktna, kao što je Cvjetanović već i naglasio. Autorima to, uostalom, nije ni bila namjera, mit i previše znači za previše ljudi, kao i čitavoj sredini, i kao takvog ga je teško ubiti.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Max art fest 2009.
Likovnost - godišnji pregled 2008.
Crveni Peristil Borisa Cvjetanovića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici