Caitríona O'Leary otkriva stare slojeve irske glazbe

09.07.2008. Print | Pošalji link

Nakon što su otvorene programom "Istok - Zapad" Jordija Savalla i ansambla "Hesperion XXI", Zagrebačke ljetne večeri 9. srpnja 2008. predstavljaju još jedan projekt s "crossover" predznakom.

Riječ je koncertu na kojem će pjevačica Caitríona O'Leary i njen sastav "Dúlra" u atriju Klovićevih dvora izvoditi irsku tradicijsku glazbu. Ova umjetnica već desetak godina razbija stereotip o Ircima kao narodu koji proizvodi samo živahne plesne napjeve, usredotočujući se ponajviše na tradicijsku glazbu meditativnijeg, a nerijetko i sumornijeg ugođaja. Takav je odabir odraz ne samo osobnih preferencija, nego i, što je još bitnije potrage za starijim slojevima irske tradicije.

Kakvu glazbu predstavljate na svom zagrebačkom koncertu?

To je, u osnovi, glazba iz ranih izvora. Riječ je o pisanim izvorima iz sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, ali i tradicijskim izvorima. Naime, snažno vjerujem u autentičnost usmene tradicije, koja je jednako istinit rani izvor kao i zapisane verzije. Izvodit ćemo pjesme i plesove s oba moja albuma – "Songs of Love and Nature" i "I am Stetched on your Grave" – ali i dosad neobjavljen materijal. Bit će tu i jedna pjesma koju sam svojevremeno sâma napisala za jednu irsku dječju glazbenu predstavu.

Vaš se ansambl zove "Dúlra". Koje je značenje tog naziva?

"Dúlra" je irska riječ za prirodne elemente stvaranja. To mi se ime jako svidjelo, jer ono što volim raditi jest ukloniti sve ono za što osjećam da je zamaglilo one elemente tradicije koji su iz osamnaestog stoljeća. Naravno, sve je to vrijedno, živo i događa se cijelo vrijeme, ali želim ukloniti slojeve harmonije i instrumentacije koji mi se ne sviđaju – sklonija sam jednostavnijim aranžmanima.

Odrasli ste u obitelji glazbenika, pa ste bili u stalnom kontaktu i s irskom tradicijskom glazbom. Ipak, njome ste se intenzivnije počeli baviti tek kad ste se preselili u New York...
 
U to sam vrijeme istovremeno proučavala i puno izvodila srednjovjekovnu glazbu. Otkrila sam brojne sličnosti između tih dvaju žanrova. To se prvenstveno odnosi na stare moduse i na način na koji se ritam pjesme strukturira prema ritmu riječi i stihova. To mi se odmah učinilo potpuno smislenim, a irske pjesme koje sam već znala dobile su tako potpuno novo značenje i život. Na taj način i sad pristupam pjesmama koje izvodim. Općenito me ne privlače pjesme iz devetnaestog ili dvadesetog stoljeća, osim ako u njima pronađem nešto iznimno - sklonija sam starijim pjesmama.

Suradnja s uglednim ansamblima za ranu glazbu, kao što su "The Harp Consort" Andrewa Lawrence-Kinga i "Sequentia" Benjamina Bagbyja svakako je ostavila traga na vašem glazbovanju. Mislite li da je taj proces bio obostran – konkretno, je li i vaše tradicijsko naslijeđe utjecalo na te umjetnike?

Tijekom posljednjih desetak godina postoji sve veća tendencija za povezivanjem tradicijske i rane glazbe. Mislim da je tako rana glazba dobila na živosti i zanimljivosti u trenutku kad je barokna glazba počela postajati zamornom. Kad su u nju ubačeni pučki ritmovi, kao dio žive tradicije, postala je puno zanimljivija. Ne bih rekla da je to nešto što sam sâma postigla, ali drago mi je što sam bila dijelom tog procesa.

Pomalo je neuobičajeno, premda ne i bez presedana, da su vaša dva dosadašnja albuma tradicijske glazbe objavile prestižne diskografske kuće specijalizirane za klasiku - "Virgin Classics" i "Deutsche Harmonia Mundi". Kako je došlo do te suradnje?

Kontakte sam uspostavila preko svijeta rane glazbe, pa sam svoje projekte irske glazbe predstavila kao svojevrstan "crossover" rane, klasične i tradicijske glazbe, i u tom je smislu to bilo zanimljivo diskografskim kućama. Naravno, "crossover" je samo jedan marketinški pojam. Za mene je to jednostavno glazba, i ne znam kako bih je zaista definirala – mogu je samo pjevati.

S obzirom da pjevate isključivo na irskom, a ne na engleskom, osjećate li u komunikaciji s publikom problem jezične barijere?
 
Ne mislim da je nužno da slušatelj uvijek točno zna značenje svake riječi koja je izgovorena ili otpjevana. Postoji jedna druga razina razumijevanja, koja nadilazi puku verbalnu artikulaciju - možete uživati i u glazbi kao neverbalnoj umjetnosti. Kada gledate sliku, nisu vam potrebne riječi kako bi opisale njeno značenje. Isto je i s glazbom koju se ne pjeva, nego je se samo svira. Dakle, stihovi daju posve novu dimenziju glazbi, ali nije nužno razumjeti svaku riječ. Naravno, u izvedbi se pokušavam približiti značenju onoga što pjevam, pa se nadam da će to na nekoj razini biti i razumljivo.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Caitríona O'Leary i Dúlra
Od klasike do jazza i etna na Zagrebačkim ljetnim večerima
Koncertna direkcija Zagreb priprema 'Ljeto lijepih žena'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici