Barokna trublja nije nesavršen instrument!

02.06.2007. Print | Pošalji link

Usprkos dugotrajnom otporu tradicionalnih čistunaca, i u nas se posljednjih godina sve više prihvaća da je glazbu nastalu prije devetnaestog stoljeća poželjno svirati na povijesnim glazbalima.

To, naravno, ne znači da su naši današnji instrumenti lošiji od povijesnih – dapače, oni su uglavnom tehnički daleko savršeniji. No, skladajući svoja djela, stariji skladatelji ipak su imali u vidu ono što im je tada bilo na raspolaganju, a ne ono što tada još nije niti postojalo. Osim toga, danas sve više uviđamo da upravo takva, uvjetno rečeno "nesavršenija" glazbala daleko bolje odgovaraju zvukovnim idealima svog vremena nego što to mogu njihove moderne inačice.

Kako su povijesni instrumenti prilično skupi, a, k tome, zahtijevaju i dodatnu specijalizaciju, kakva uglavnom još uvijek ne postoji na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, susreti s njima nažalost su još uvijek relativno rijetki, i svode se primarno na gostovanja raznih zapadnoeuropskih baroknih sastava. Ipak, Hrvatski barokni ansambl, uz već stabilan gudački korpus, s vremena na vrijeme dovodi i gostujuće glazbenike specijalizirane za ranu glazbu. Tako će na svom posljednjem ovosezonskom koncertu 3. lipnja HRBA ugostiti britanskog glazbenika Davida Staffa, jednog od najcjenjenijih svjetskih virtuoza na baroknoj trublji.

Riječ je o instrumentu koji je bitno različit od trublje kakvu danas poznajemo. Naime, barokna trublja nema ventile kao ona moderna, i od nje je otprilike dvostruko dulja. Zbog toga ima i veći usnik, a najčešće se svira u visokom registru. Sve te razlike, naravno, rezultiraju i posve specifičnim zvukom, koji je tek donekle blizak onome modernih glazbala. Ovaj instrument, naime ima, kako kaže David Staff, ima "dvije zvukovne polovice" – duboki je registar pun i koristio se za fanfare, dok je visoki mek, poput flaute. Razlika je tih polovica tolika da su se nekada koristili zasebni nazivi za dionice pisane u različitim dijelovim zvukovnog spektra – duboki se registar zvalo "principale", odnosno "glavni, temeljni", a visoki "clarino", što dolazi od latinskog "clarus", to jest "jasan, čist".

Razlog zbog kojeg je trublja početkom devetnaestog stoljeća dobila ventile, koji se i danas koriste, jest što barokni instrument može izvoditi tek ograničen broj tonova prirodnog alikvotnog niza. Doduše, u baroku su postojale i trublje s povlačkom, sličnim onome koji se danas koristi na trombonu. Takve trublje mogle su izvoditi puno veći broj tonova, ali su skladatelji ipak bili skloniji prirodnim instrumentima. David Staff tu naizgled proturječnu činjenicu tumači baroknom simbolikom, odnosno idejom da su samo prirodni tonovi bogomdani, a samim time i "sveti". Stoga se i umijeće sviranja prirodne trublje smatralo "svetim", a u nekim su ga krajevima, posebno u Njemačkoj, štitili i posebni cehovi, koji su prezirali razna mehanička pomagala koja su se dodavala instrumentima.

Usprkos tehničkim ograničenjima, iz dionica trublji u djelima Johanna Sebastiana Bacha moglo bi se zaključiti kako su barokni virtuozi na prirodnim trubljama bili u stanju odgovoriti izazovima koji nisu nimalo jednostavni čak niti današnjim glazbenicima. No, David Staff upozorava da ipak ne treba olako generalizirati, jer postoji mnoštvo dokaza da se trublje nije uvijek sviralo jako dobro. Što se Bacha tiče, on je imao sreću što su mu bili dostupni glazbenici proizaštli iz škole sviranja trublje koja je imala najviše standarde u okvirima čitave Europe. Stoga je i njegova glazba odraz umijeća tih konkretnih glazbenika, koje je u širem kontekstu ipak bilo više iznimka nego pravilo.

Nešto je manje poznato da današnji za barok specijalizirani trubači koriste ponešto drukčije instrumente od onih povijesnih. Oni su, doduše, gotovo istovjetni baroknim glazbalima, ali imaju i nekoliko dodatnih otvora. Njima se popravlja nesavršena intonacija pojedinih tonova prirodnog instrumenta, koji u današnjem temperiranom sustavu ugađanja zvuče, kako se to popularno kaže - falš. David Staff, međutim, i na tom području odbija tezu o prirodnoj trublji kao "nesavršenom" instrumentu. Prema njemu, tonovi prirodnog glazbala su matematički i akustički u savršenom međusobnom odnosu, ali nisu posve usklađeni s današnjim temperiranim sustavom, koji nije prirodan, nego je kulturološka odluka specifična za zapadnu umjetničku glazbu.

David Staff priznat će kako povremeno ipak koristi pomoćne otvore za popravljanje intonacije, ali često svira i bez njih. Posjeduje nekoliko vlastitih instrumenata, koji su svi različite kopije istog glazbala, a kojeg je 1746. izradio nirnberški graditelj trublji Johann Lenhart Ehe.

Na jednom od njih solistički će uz Hrvatski barokni ansambl 3. lipnja izvesti Bachov "Drugi Brandenburški koncert", a na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu još će se moći čuti i Bachova "Treća orkestralna suita" i nekoliko stavaka iz Kantata broj 207a. Osim toga, na programu je i jedna sonata ranobaroknog majstora Heinricha Ignaza Franza von Bibera, a jedini predah od puhačkog zvuka bit će Vivaldijev "Koncert za dvije violine u a-molu". Osim Davida Staffa, nastupit će još tri trubljača, svi na povijesnim instrumentima – Staffov najperspektivniji učenik Mike Diprose, te hrvatski glazbenici Krešimir Fabijanić i Vedran Kocelj.

(T.M.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici