O novootkrivenom Vivaldijevom psalmu

20.01.2007. Print | Pošalji link

Iako obično mislimo da o najvećim europskim umjetnicima već odavno sve znamo, ili da smo barem temeljito upoznati s njihovim djelima, svako malo pojave se otkrića koja to demantiraju.

Kad je riječ o skladateljima, u proteklih je nekoliko godina svjetske glazbene duhove uzbudila nekolicina novopronađenih Bachovih i Mozartovih fragmenata, kao i prilično relevantno otkriće Händelove mladenačke "Glorije". No, prvo mjesto na top listi autora čija ranije nepoznata djela svako malo isplivavaju na površinu svakako je Antonio Vivaldi. To, uostalom, i ne čudi previše, s obzirom da je riječ o autoru koji je pisao mnogo i čija su se djela još za njegovog života distribuirala diljem zapadne Europe. Pojavljivanje nekog neznanog Vivaldija tako, zapravo, i nije samo po sebi osobita vijest, posebice jer je najčešće bila riječ o manjim djelima, k tome često kvalitativno ispod razine uobičajene za ovog skladatelja.

Pa ipak, kada je prošlog ljeta u Dresdenu australska muzikologinja Janice Stockigt otkrila da je jedno uglazbljenje psalma "Dixit Dominus", koje se ranije pripisivalo Baldassareu Galuppiju, zapravo Vivaldijeva skladba, oduševljenju nije bilo kraja. Jer, riječ je o djelu koje je veliko i trajanjem i kvalitetom. Dapače, čak je i inače prilično suzdržani britanski muzikolog Michael Talbot, neprikosnoveno najveći svjetski ekspert za Vivaldija, izjavio kako, citiramo, "mnoga Vivaldijeva djela imaju puno slabih trenutaka – ali ovo nema nijednog".

O ovom uistinu značajnom otkriću porazgovarali smo s osobom koja je za njega svakako najzaslužnija – profesoricom na Sveučilištu u Melbourneu Janice Stockigt. Kako nam je otkrila, sve je počelo njenim proučavanjem crkvenih djela češkog skladatelja Jana Dismasa Zelenke, koja su pohranjena u arhivu Katoličke dvorske crkve u Dresdenu. Proširivši svoje istraživanje, pregledala je gotovo tisuću skladbi, među kojima i zbirku od 73 djela pripisanih venecijanskom skladatelju Baldassareu Galuppiju. Ključno je ovdje naglasiti da su ta 73 djela tom Vivaldijevom mlađem venecijanskom suvremeniku bila samo pripisana. No, iako ih većina i jest nedvojbeno njegova, neka nisu. Glavnog krivca toj zabuni stručnjaci za barok pripisuju venecijanskom prepisivaču muzikalija Giuseppeu Baldanu. Naime, kako je drezdenski dvor imao potrebu za stalno novim duhovnim skladbama, a polovinom 18. stoljeća u Dresdenu nije više bilo puno skladatelja crkvene glazbe, od Baldana su naručeni prijepisi takvih djela tada vrlo popularnog Galuppija. Profesorica Stockigt objašnjava kako "Baldan nije mogao pronaći dovoljan broj novih Galuppijevih djela, pa je umjesto toga pod Galuppijevim imenom podmetnuo neke Vivaldijeve skladbe". Osim toga, "ne treba zaboraviti niti da su dvojica Vivaldijevih nećaka radila kao prepisivači u Baldanovoj tvrtci, pa su, dakle, vjerojatno u svom vlasništvu imali mnoga Vivaldijeva djela, koja su mogli podmetnuti pod Galuppijevim imenom kako bi ispunili tu narudžbu."

Iako bi se moglo pomisliti kako se ova namjerna pogrešna atribucija mogla već puno ranije otkriti, stvari ipak nisu sasvim jednostavne. Jer, premda danas Vivaldi slovi kao jedan od najvećih baroknih majstora, dok je Galuppi gotovo zaboravljen, ovaj je potonji autor polovinom 18. bio najpopularniji europski skladatelj, koji je neko vrijeme boravio čak i u tada vrlo dalekoj Rusiji. Kako kaže Janice Stockigt, "mnogi će stoga reći da je Galuppi jednako velik skladatelj kao i Vivaldi - problem je samo u tome što Galuppi nije napisao 'Četiri godišnja doba", a upravo je to djelo smjestilo Vivaldija na vrlo posebno mjesto u zapadnoj glazbenoj svijesti."

S druge strane, identifikacija Vivaldija kao autora Galuppiju pripisanog psalma "Dixit Dominus" nije bila posve neočekivana. Naime, dosta se dugo znalo da je zbirka koju je Baldan pripremio za drezdenski dvor u nekim segmentima sumnjiva, pa su i prije ovog djela u njoj prepoznate i neke druge Vivaldijeve skladbe. Stoga i profesorica Stockigt priznaje da joj se, dok je proučavala sva ta djela, "uvijek po glavi motala misao da bi među njima moglo biti još Vivaldija."

S obzirom da je muzikologija ozbiljna znanost, u kojoj se "wishful thinking" ne tolerira, ona je ipak bila vrlo oprezna kad je posumnjala da bi još jedno Galuppiju pripisano djelo moglo biti Vivaldijevo. Stoga se, prije donošenja konačnog zaključka, posavjetovala s članovima Međunarodnog Vivaldijevog uredničkog odbora. To tijelo čine vodeći svjetski muzikolozi specijalizirani za baroknu glazbu, koji se, između ostalog, bave ne samo sustavnim proučavanjem djela tog venecijanskog majstora, nego i priređuju kritička izdanja svih njegovih skladbi. Jedan od članova tog odbora tako je otkrio da je jedan stavak ovog psalma identičan jednoj ariji iz Vivaldijeve opere "Vjerna nimfa", a ostali članovi odbora složili su se da je to "vrlo dobar argument na temelju kojeg se može reći da je i ovo djelo Vivaldijevo."

Osim toga, čitava je skladba prožeta vrlo karakterističnim Vivaldijevim glazbenim gestama, koje svaka za sebe možda i nisu jedinstvene unutar korpusa barokne umjetnosti, ali okupljene u istom djelu nedvojbeno otkrivaju svog autora. Uostalom, nakon što je već utvrđen pravi kompozitor ovog psalma, pojavile su se i nove potvrde te atribucije, i to putem iste one arije koja je poslužila i kao presudni argument za konačan zaključak. Janice Stockit je tako u međuvremenu otkrila da je sâm Vivaldi već kojih trideset ili četrdeset godina ranije tu ariju poslao u Drezden u sklopu veće zbirke arija, nadajući se daljnjim narudžbama od dvora. Vivaldi je tih 1710.-tih još uvijek u Dresdenu bio vrlo cijenjen, no, u doba dolaska Baldanove zbirke u taj grad on je ondje već bio gotovo zaboravljen, a razliku između njegove i Galuppijeve glazbe više nitko nije mogao primijetiti.

Uz ovaj konkretan psalam "Dixit Dominus" vezana je i još jedna zanimljivost. Naime, već su ranije bila poznata još dva Vivaldijeva uglazbljenja istog teksta, od kojih je jedno čak i prilično često izvođeno. Već ranije spomenuti muzikolog Michael Talbot nedavno je u Varšavi objavio članak u kojem uspoređuje te tri verzije, te otkriva da su, uz manja odstupanja, sve napisane po istom skladateljskom planu. No, Janice Stockigt ipak izdvaja najnovije otkrivenu verziju, i to zbog završne fuge, "koja je toliko odlična, da zasjenjuje druga dva uglazbljenja".

(T.M.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici