Suvremena ozbiljna glazba u medijima

12.11.2008. Print | Pošalji link

Prisjetivši se svojih prošlih i navodno boljih vremena, Glazbena tribina Pula ove je godine u svoj program uvrstila i dvije diskusije.

Doduše, nekada je ta manifestacija, tada još u Opatiji, prvenstveno služila kao prostor diskusije skladatelja s prostora bivše Jugoslavije o njihovim djelima, ali se s vremena na vrijem pozornost usmjerila i na neke šire aktualne teme.

No, u Puli hrvatski skladatelji ni ove godine nisu raspravljali o sebi, a još manje o svojoj glazbi. Umjesto toga, priređene su dvije tribine, objedinjene pod zajedničkim radnim naslovom "Suvremena ozbiljna glazba u medijima". Pritom je pritajena želja bila da se govori primarno o domaćoj glazbi, u čemu se tek donekle uspjelo. S druge strane, deklarativna sveobuhvatnost pala je u vodu izborom gostiju. Tako se tematski blok o radiju i televiziji sveo samo na raspravu o HRT-u, dok je razgovor o glazbenoj kritici sužen samo na tiskane dnevne medije.

Čak i u tako suženom okviru, čini se da se nije pronašlo previše snage za išta više od detektiranja općepoznatog nezavidnog stanja. U kolektivnoj lamentaciji, glavne krivce, naravno, nije bilo teško prepoznati u zakonitostima tržišne ekonomije, koja je, eto, počela oblikovati i program javnih medija. Urednica Redakcije ozbiljne glazbe Hrvatskog radija Đurđa Otržan će tako ponosno, premda neistinito, istaknuti kako je, od 150 radijskih postaja u Hrvatskoj, upravo njena jedina na kojoj još postoji prostor za ozbiljnu glazbu. Nažalost, i taj se prostor, prema njenim riječima, sve više sužava, "jer se mora voditi računa o koncepciji, budžetima i slušanosti, a time i isplativosti".

Slušanost se, dakle, nameće kao temeljni kriterij, što bi, naravno, bilo razumljivo kad bi HRT bio komercijalni, a ne javni medij. Ta se bitna činjenica, međutim, sustavno ignorira, pa tako i iz javnog medija nestaju i oni sadržaji kojima bi upravo u njima trebalo biti mjesto. Ipak, Đurđa Otržan ne vidi problem u komercijalizaciji, nego u promjeni interesa slušateljstva. Naime, "prije deset ili dvadeset godina bilo je samorazumljivo da ljudi sve što im radio prenosi prihvaćaju kao vrijedno pozornosti". Danas, međutim, "sve što je vrijedno pozornosti traži vrijeme koje ljudi više nisu spremni u tolikoj mjeri pokloniti ni glazbi, ni kazalištu, ni knjizi, ni slikarstvu".

O kulturološkom javnom interesu, u što pripada i suvremena ozbiljna glazba, na kraju je, umjesto Đurđe Otržan, riječ-dvije progovorio tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban. On je tako konstatirao da je situacija u Hrvatskoj, zapravo, čak i nešto bolja nego u većini europskih zemalja. No, s druge strane, i ono što je ostalo od programa ozbiljne glazbe najvećim dijelom zauzimaju djela nastala prije dvadesetog stoljeća. U onih preostalih desetak posto najveći dio zauzimaju djela autora koji su već danas klasici, poput Rahmanjinova, Prokofjeva ili Orffa, dok su suvremenim hrvatskim, ali i stranim skladateljima ostavljeni tek ostaci ostataka programskog prostora.

Svakako treba istaknuti i ulogu javne radiotelevizije kao javnog servisa, i to ne samo u programskom smislu. Naime, Hrvatski radio svojevremeno je sustavno snimao koncerte svih važnijih domaćih, ali i gostujućih ansambala, a jednako je sustavna bila i praksa studijskih snimanja hrvatskih djela. U posljednje vrijeme, međutim, proizvodnja je i u tom segmentu drastično smanjena, što znači da je već sada nestao raniji reprezentativan uzorak zvučnih zapisa ključnih događaja domaće ozbiljne glazbene produkcije i reprodukcije. Osim toga, Antun Tomislav Šaban naglašava i problem arhiva Hrvatskog radija, koji je "zakopano blago, do kojeg se vrlo teško dolazi, a ključno bi bilo da postane dostupno svima zainteresiranima".

Ništa bajnija situacija nije niti u komercijalnim medijima, što je, između ostalog, razvidno i iz položaja glazbene kritike u tiskanim dnevnim medijima. Naime, u njima kulturne rubrike predstavljaju tek svojevrstan ukras, kojem se svakim danom daje sve manje prostora. K tome, kako tvrdi glazbena kritičarka Večernjeg lista Maja Stanetti, "unutar kulturnih rubrika glazbena je kritika najmanje zastupljena, što je rezultat više faktora, a najviše sklonosti pojedinih urednika. Osim toga, kritika je i općenito postala, ako ne nepoželjnom, onda svakako neželjenom novinarskom formom, "jer novinama više nisu potrebne kritike, nego osvrti, događaji i atrakcije". K tome, kad se kritike i objavljuju, one su svedene na prostor jedne novinske kartice, pa se nameće pitanje što se uopće može napisati unutar 20-30 redaka.

Nekadašnja kritičarka, a potom i profesorica glazbene kritike na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Eva Sedak, međutim, smatra da razloge krize kritike treba tražiti u širem društvenom kontekstu, u kojem su gotovo potpuno nestali i građanska znatiželja i prosvjetiteljska uloga medija, jer kritika niti ne može postojati u sredini u kojoj ne postoji i potrošnja kritike. S takvim su se stanjem, izgleda, pomirili i kritičari, čije tekstove Eva Sedak više ne čita, jer su postali, citiramo, "apatični, dosadni, nekreativni i izvještavalački". To je, međutim, i ne čudi u kontekstu u kojem se čak i potencijalno medijski atraktivne teme pokazuju kao posve irelevantne. Prema njenom mišljenju, kritika "nikoga ne zanima, o njoj ništa ne ovisi, i mogu se pisati najstrašnije rečenice o današnjem stanju Zagrebačke filharmonije, a ništa se bitno neće promijeniti – institucija se neće uzdrmati niti će početi razmišljati sâma o sebi. Na kritiku se nitko ne nadovezuje, i iz te sapunice ništa ne nastaje".

Ako bismo, međutim, htjeli biti maliciozni, mogli bismo reći da ništa nije nastalo niti od pulske mini-sapunice o suvremenoj ozbiljnoj glazbi u medijima. Jer, i nije da je baš neko veliko otkriće utvrditi da je njen položaj loš. Također, nije nepoznato da korijeni tih problema leže većim dijelom izvan sâme glazbe i onih koji je stvaraju ili kritički prosuđuju. No, čini se da među njima još uvijek ne postoji kritična masa onih koji bi shvatili kako bi možda i sâmi mogli nešto pomaknuti s mrtve točke. Jer, ipak je jednostavnije povući se u kut i lamentirati nad sâmim sobom, nego pronaći hrabrosti za konkretniji javni angažman.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
O glazbi u medijima
45. Glazbena tribina Pula

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici