René Clemencic: Glazbu se ne može rekonstruirati iz teorije

06.07.2007. Print | Pošalji link

Iako je ZABAF, odnosno Zagrebački barokni festival službeno ukinut, pa makar i, kako se obaćava, samo privremeno, njegov je kontinuitet na određeni način ipak zadržan.

Naime, u okviru je svojih Zagrebačkih ljetnih večeri Koncertna direkcija Zagreb priredila i četiri koncerta, kako je najavljeno, "za ljubitelje baroka i rane glazbe", objedinjenih pod naslovom "Od Maksimilijana I. do Josipa II. – tri stoljeća austrijske rane glazbe".

Prvi, a vjerojatno i najznačajniji gost tog mini-festivala unutar festivala bio je austrijski instrumentalist, dirigent, skladatelj, muzikolog i filozof René Clemencic, jedna od živih legendi austrijskog, ali i, općenito, europskog pokreta za povijesno obaviješteno izvođenje rane glazbe. Clemencic je u Zagreb došao sa svojim ansamblom "Clemencic Consort", s kojim radi već gotovo četrdeset godina, i s kojim je dosad već realizirao brojne danas već antologijske snimke srednjovjekovne, renesansne i barokne glazbe, ali i nekih suvremenih, između ostalog i vlastitih kompozicija. Širina interesa ovog umjetnika, čija obitelj vuče korijene iz različitih dijelova Austrougarske Monarhije, od Istre i Slovenije do Moravske i poljske, možda se najbolje očituje ne samo u velikom rasponu stilova koje obuhvaća u svojim interpretacijama, nego i u sustavnom bavljenju djelima manje poznatih skladatelja.

Gorljivo se zalažete za rijetko izvođene autore, pa ste tako i u Zagrebu, između ostalog, predstavili i djela velikana austrijskog baroka Heinricha Ignaza Franza Bibera i Johanna Henricha Schmelzera, koja inače baš i nisu opća mjesta koncertnog repertoara. Što vas privlači upravo toj i takvoj glazbi?

To je uistinu važna, velika i značajna glazba, koja je potpuno zaboravljena u korist nekolicine velikih imena. Moj je program u čitavom mom glazbenom životu uvijek bio postići da se glazbu koja je zaista veličanstvena može čuti i upoznati, čak i kad njeni autori nisu, recimo, Bach ili Händel.

Povijest glazbe još i dan-danas Beč kao jedno od ključnih europskih glazbenih središta spominje tek od druge polovine 18. stoljeća. Ipak, i u doba baroka prijestolnica je Habsburške Monarhije konstantno prvilačila vrhunske europske glazbenike. Je li razlog tome samo financijska moć austrijskih vladara, ili je tu bilo i drugih motiva?

Beč je u to doba bio prilično važno glazbeno središte. Austrijski su carevi bili nevjerojatni glazbeni fanatici, a neki od njih i istaknuti skladatelji. Leopold I. i Josip I. su kao kompozitori bili jednako dobri kao i profesionalni skladatelji. Dakle, postojao je izniman interes za glazbu, a uz njega je, naravno, dolazila i financijska podrška.

Svoj repertoar temeljite najvećim dijelom na prethodno slabo poznatim djelima. Na koji ih način odabirete?

Zapravo nemam nekog sistema. U glazbenom mi je djelu važna njegova kvaliteta – ako je genijalno i jedinstveno, onda me zanima. Stara me glazba ne zanima samo zato što je stara. Postoji bezbroj izvrsnih djela i izvrsnih skladatelja, koji su jednim dijelom potpuno zaboravljeni. Čak i ako su sva njihova djela objavljena u prekrasnim izdanjima, nitko ih ne izvodi niti ih poznaje. To je vrlo neobična situacija.

Za razliku od većine glazbenika specijaliziranih za ranu glazbu, niste se posvetili samo jednoj epohi, nego s jednakim žarom pristupate srednjem vijeku, renesansi i baroku. Ne bi li vam, zapravo, bilo jednostavnije ići linijom manjeg otpora i baviti se, recimo, samo barokom?

S jedne strane, ja sam skladatelj, i naravno da mi je u glazbi najvažniji moj vlastiti, vrlo osoban izraz. S druge strane, ja sam i čovjek koji veselo živi, pa, kad se bavim starom glazbom, ne mogu se ograničiti na samo jedno razdoblje. To ne mogu, ne želim, a vjerujem da niti ne smijem.

Kad već spominjemo vaš skladateljski rad, koliko je na njega utjecalo iskustvo pronalaženja, proučavanja i izvođenja rane glazbe?

Imam snažan unutarnji duhovni odnos prema srednjovjekovnoj polifoniji. Bavljenje tom glazbom može, naravno, imati utjecaja i na određene strukture u mojim vlastitim skladbama. To je višeglasje, dakle istovremeno zvučanje različitosti, dok se kasnije koristilo suzvučje sličnosti. Smatram da bi tu tendendciju srednjovjekovnog višeglasja trebalo ponovno preuzeti, ali ne na način historicističkog kopiranja, nego u smislu određene duhovne strukture.

Svojevrstan historicizam je dugo bio prisutan među brojnim predstavnicima pokreta za "povijesno obaviješteno" izvođenje glazbe nastale prije devetnaestog stoljeća, a, premda ne toliko izraženo, postoji još i danas. Koji je vaš pristup tom problemu?

Mislilo se da se iz čisto teoretskih traktata može rekonstruirati svijet prakse. Vjerujem da mi je filozofski način razmišljanja pomogao vidjeti da pritom često postoje nepremostive teškoće i da je to, zapravo, nemoguće. Ranije su gotovo svi teoretičari istovremeno bili i praktičari. No, kad su pisali teoretska djela, konstruirali su stvari koje prekrasno izgledaju na papiru, ali koje u to vrijeme niti oni sami, kao praktični glazbenici, nikad nisu radili, jer to uopće nije bilo moguće.

U svijetu rane glazbe puno se toga promijenilo u posljednjih četrdeset godina. Kako gledate na te promjene? Žalite li možda za nekim "dobrim starim vremenima"?

Navest ću jedan primjer. Kad je riječ o sviranju renesansnog i baroknog korneta, još se uvijek sjećam naših često groznih početaka. A sada, nekoliko desetljeća kasnije, postoje odlični virtuozi, koji kornet sviraju bez ikakvih problema. Slično je i s baroknom trubljom i, općenito, svim baroknim instrumentima. Nevjerojatno se puno postiglo, i sada se puno životnije i spontanije muzicira. Na improvizacijskom aspektu bi se još moglo raditi – mislim da ljudi još uvijek nemaju dovoljno hrabrosti za to, i u tom pogledu još ima prostora za usavršavanje.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici