Hoćemo li otkriti prvu hrvatsku operu?

06.04.2009. Print | Pošalji link

Kao mala i veći dio svoje povijesti siromašna zemlja, Hrvatska se nikada nije mogla pohvaliti kvantitetom svojih umjetnika.

Glazba u tom pogledu nije iznimka i, što dalje idemo u prošlost, naći ćemo sve manje i manje skladatelja čija su djela uopće sačuvana. Kada je riječ o sedamnaestom stoljeću, uglavnom je riječ o autorima koji su djelovali u inozemstvu, ili su im barem skladbe bile tiskane izvan Hrvatske. A po svijetu razasutim muzikalijama nije lako ući u trag, tako da su još uvijek moguća neka nova otkrića.

Nedavno je tako, zahvaljujući Muzičkom informativnom centru, svjetlo dana ugledalo suvremeno notno izdanje dvaju ranije nepoznatih moteta Ivana Šibenčanina. Riječ je o skladatelju koji je u drugoj polovini 17. stoljeća djelovao u Italiji, stvorivši, između ostalog, i prve tri opere koje je napisao neki hrvatski autor. Nažalost, nijedna od njih nije sačuvana, a dosad su bile poznate samo četiri njegove crkvene skladbe. Novootkriveni moteti "Dedit abyssus" i "Laudate pueri" pronađeni su, pak, u Oxfordu, i to u rukopisima za koje nije isključeno da su autografi. Za ovo je otkriće najzaslužniji muzikolog Ennio Stipčević, koji se i inače u svom radu usredotočio upravo na glazbu 16. i 17. stoljeća. On nam je pojasnio kako je za postojanje Šibenčaninovih moteta u Engleskoj saznao iz jednog članka u časopisu "Early Music".

I dok bi mnogi znanstvenici sami pobrali svu slavu oko ovakvog otkrića i njegovog predstavljanja javnosti, Ennio Stipčević pripremu je suvremenog notnog izdanja prepustio svojim studentima. Izdanje su, naime, u okviru seminara iz povijesti hrvatske glazbe, pripremili studenti muzikologije zagrebačke Muzičke akademije, koji potpisuju cijeli posao, od transkripcije materijala, preko notografije, sve do prijevoda tekstova na engleski jezik.

Premda se ne može reći da su ova dva moteta drastično promijenila naše spoznaje o Ivanu Šibenčaninu, odnosno Giovanniju Sebenicu, kako se sâm potpisivao, oni ipak ukazuju na mogućnost da u budućnosti bude otkriveno još njegovih djela. Na pitanje ima li nade da ćemo tako pronaći i neku od njegove tri opere Ennio Stipčević odgovara da "nade ima, ali se nada u znanosti ne živi, što znači da bi najprije trebalo doći do libreta, pa onda prema naslovima arija tražiti materijale u različitim arhivima". A kako to dosad nitko nije radio, "već dosta godina ponavljamo iste činjenice o tom skladatelju, a da se, zapravo, nismo pomaknuli s mjesta".

Situacija je nešto bolja s Francescom Usperom, skladateljem rođenim u Poreču ili Rovinju, koji je početkom 17. stoljeća djelovao u Veneciji. Njegov je opus okupljen u pet više-manje u potpunosti sačuvanih zbirki, a neke od njih već su davno privukle pozornost i međunarodnih znanostvenih krugova. Tako je još 1918. ugledni muzikolog Alfred Einstein jednu Usperovu instrumentalnu skladbu proglasio pretečom oblikovnih načela "concerta grossa", a Usperom su se kasnije bavili i drugi strani muzikolozi.

Kod nas se, međutim, ovim skladateljem bavio i opet samo Ennio Stipčević, koji je 1990. objavio i monografsku studiju o tom autoru, proizašlu iz četiri godine ranije pripremljenog magistarskog rada. Muzički informativni centar ovih je dana objavio i drugo izdanje te monografije. No, nije riječ o pukom reprintu, nego o bitno proširenoj verziji, obogaćenoj novim znanstvenim, ali i praktičnim spoznajama. Naime, Stipčević je u međuvremenu došao do nekih novih bitnih vremena, "a i dosta se više zna o venecijanskoj glazbi tog doba, pa su i komparativne analize temeljitije nego prije dvadeset godina". K tome, zahvaljujući podršci nekoliko ansambala i dirigenta Saše Britvića, neke su Usperove skladbe doživjele suvremene izvedbe, što je ne samo omogućilo provjeru određenih muzikoloških postavki, nego i stvorilo situaciju u kojoj Usper "nije više mrtvo slovo na papiru, nego autor koji polako živi na koncertima".

Ova monografija je tim značajnija uzmemo li u obzir da je Usper u svoje vrijeme bio najistaknutiji skladatelj hrvatskog porijekla, usprkos tome što je u izvodilačkoj praksi manje prisutan od, recimo, Ivana Lukačića ili Vinka Jelića. Prema Stipčeviću, "Usper je bio najprominentiji u toj generaciji, i imamo sreću što je živio u Veneciji, gdje su arhivi dobro sređeni, tako da slika tog glazbenika dosta živo stoji pred nama – mnogo življe nego kod nekih drugih njegovih suvremenika iz Hrvatske".

Ipak, pomalo iznenađuje činjenica da od pet tiskanih zbirki Usperovih djela jedna nije sačuvana u cijelosti, dok je od drugih uglavnom sačuvan samo po jedan primjerak svake dionice. Ennio Stipčević, međutim, tvrdi da nije riječ o neuobičajenoj situaciji, i to bez obzira što je svaka od tih zbirki bila tiskana u 200-300 primjeraka. Jer, "to su tiskovine koje su bile namijenjene praksi, i kao takve podložne trošenju, tako da su mnoge od njih sačuvane u samo jednom primjerku, ili čak nisu sačuvane uopće – pred muzikologijom je da te tiskovine traži, a treba reći da su bibliografije daleko od savršenih, a arhivi daleko od sređenih, tako da su svakodnevno moguća iznenađenja".

Premda suvremenih izdanja Usperovih djela još uvijek ima malo, on barem ima svoju vrlo temeljitu monografsku studiju, k tome dvojezičnu, kakvu većina drugih hrvatskih skladatelja još uvijek nema. Pitanje pritom nije samo zašto je skladateljskih monografija malo, nego i kolika je korist od onih koje već postoje. Ennio Stipčević na to odgovara kako "u hrvatskoj muzikologiji svega ima malo, pa i monografija – što god pipnete, imamo malo ili nimalo". No, kad se one i pojave, "bilo bi važno da se ta izdanja nađu i na policama stranih glazbenih knjižnica i akademija, jer tek tada imaju svrhu, a sad knjige naših izdavača najčešće jedva dođu i do Zadra, a kamoli do Venecije ili nekud dalje".

A kao što teško putuju knjige, teško putuje i glazba. Tako su i djela Francesca Uspera dosad bila izvođena tek sporadično, a skladbe iz njegove posljednje, najmonumentalnije zbirke "Salmi vespertini" još uvijek nisu doživjele suvremenu izvedbu. A, uzmemo li u obzir da je riječ o jednom od najuspjelijih primjera venecijanskog ranobaroknog višezbornog stila, koji u inozemstvu ima i vrsne interprete i zainteresiranu publiku, onda je vrijeme da se nešto poduzme za promociju ovog skladatelja.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Nepoznati Ivan Šibenčanin

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici