Stravinskijeva poetika u tragovima

07.07.2009. Print | Pošalji link

Skladatelji su, sasvim logično, ljudi koji pišu glazbu.

Rjeđi je slučaj da su pisali nešto što nisu bile note nego slova, no, u ozbiljnoj se glazbi, pogotovo u dvadesetom stoljeću, pojavio niz autora koji su osjetili potrebu i riječima detaljnije objasniti svoja, ali i ne samo svoja djela. Jedan od njih je i Igor Stravinski, koji je iza sebe ostavio ne samo brojne antologijske partiture, nego i prilično impresivnu količinu tekstova. Među njima je i "Poetika glazbe", zbirka koja sadrži tekstove šest predavanja što ih je ovaj skladatelj u akademskoj godini 1939/40. održao na Harvardu. Ona su u ukoričenom izdanju prvi put objavljena 1947., a, s debelim zakašnjenjem, tek smo ovih dana doživjeli i hrvatski prijevod Tomislava Brleka.

Naslov "Poetika glazbe" ne treba shvatiti predoslovno. Dapače, otvoreno je za raspravu može li se ono o čemu Stravinski ovdje piše uopće smatrati poetikom. Muzikolog Nikša Gligo, čija su jedna od specijalnosti upravo skladateljske teorije u dvadesetom stoljeću, također je suzdržan prema ovom naslovu. Jer, prema njemu, "ovdje ima tragova poetike, i to one koja zamjenjuje skladateljsku estetiku, i to u nekim dijelovima knjige u kojima Stravinski govori o vlastitoj glazbi, i to je jedino što ima veze s poetikom".

Doduše, valja napomenuti kako, zapravo, i nema nedvosmislene definicije pojma poetike, pogotovo kada je riječ o glazbi. Naime, "u glazbenoj je terminologiji zbrka beskrajna, čemu je dobrim dijelom pridonio i sâm Stravinski prihvativši ovakav naslov". Kako ističe Gligo, "poetika bi trebao biti skladateljski zanat, odnosno njegova pravila, ali je u 20. stoljeću došlo do posvemašnjeg devalviranja pojma estetike, i to zato što se poetika, u smislu skladateljskog zanata, počela useljavati na područje na kojem bi trebala biti estetika".

Zanimljivo je također primijetiti da je Stravinski, čak i kad se bavi onime što se može smatrati osobnom poetikom, često u proturječju s vlastitom skladateljskom praksom. On tako iznosi "teoriju objektivnog skladanja", što je stav koji dolazi iz tabora suprotnog serijalistima, a sâm je po sebi u koliziji sa Stravinskim i iz ruske i iz neoklasicističke faze.

Različitost glazbenih izraza unutar pojedinih skladateljskih faza vjerojatno je, smatra Gligo, osnovni razlog zbog kojeg je Stravinski imao potrebu ne samo pisati glazbu, nego i pisati o njoj. Riječ je o skladatelju na čijem se primjeru u 20. stoljeću najbolje može eksplicirati pluralizam stilova i tehnika, pa je "vjerojatno osjećao potrebu objasniti ono što nije uspio postići glazbom, a postigao je puno".

Najmanje od svega bavi onime što naznačuje u naslovu, veći dio knjige posvećen je autorovim razmišljanjima o glazbi drugih skladatelja, ali i o nekim fenomenima koji mogu, ali i ne moraju biti vezani uz glazbu. Stravinski se tako, primjerice, obrušava i na snobizam, iako je upitno s kolikim kredibilitetom upravo on može govoriti o toj temi. On je, naime, "uživao biti u visokom društvu, od kojeg je imao itekako velike koristi, što znači da je dobar dio industrije kulture u kojoj je sudjelovao financiran od snobova". Doduše, valja uzeti u obzir da su tekstovi u "Poetici glazbe" pisani za predavanja na Harvardu, pa je autor, kritizirajući snobove, htio sebe prikazati pomalo anarhističnim i revolucionarnim.

Nije to jedino što je u ovoj knjizi više odraz onoga za što se smatra da publika očekuje, a manje dubinski promišljenih vlastitih stavova. U tom smislu treba shvatiti i Stravinskijevu vrlo žestoku kritiku Richarda Wagnera, što, međutim, čini "vrlo lukavo i inteligentno, jer ne pljuje po glazbi, nego po Wagnerovoj koncepciji opere, što je potpuno banalna floskula".

Ta kritika Wagnera ima i određene političke konotacije, unutar kojih je lakše shvatiti i zašto u ovom konkretnom djelu Stravinski ne kritizira i Arnolda Schönberga, na kojem je ranije višekratno brusio svoje kritičko pero. Naime, "Schönberg je u tom trenutku u Americi već gotovo etabliran kao sveučilišni skladatelj, pa je Stravinski bio oprezan prema njemu, dok se pljuvati po Wagneru mora, jer se već zna da Hitler ljubi Wagnera, pa je dobro to reći na Harvardu – pogotovo kad to kaže jedan Rus".

Nikša Gligo zaključuje da bi Stravinskog možda ipak bilo bolje slušati, a ne čitati. Jer, riječ je o "velikom skladatelju, koji ima i loših skladbi, ali su i one počune". S druge strane, iz perspektive skladateljske teorije, Gligo tvrdi da u Stravinskom nikad nije našao neku posebnu začudnost, pa bi mu "njegova glazba bila puno simpatičnija da nije poznavao svu njegovu teoriju". No, Oni kojima čitanje Stravinskog nije profesionalna obveza, mogu ipak uzeti u ruke njegovu "Poetiku glazbe", koja je, zapravo prilično zabavno štivo. Ne usprkos, nego upravo zato što ga ne treba shvatiti ni predoslovno, ni preozbiljno.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Objavljena 'Poetika glazbe' Igora Stravinskog
Scenska prikazanja Stravinskog i Orffa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici