Stefan Milenković prkosi ljetu crnim gudalom

09.07.2009. Print | Pošalji link

Veliki svjetski glazbenici ljeto obično koriste za odmor, koji usput iskombiniraju s pokojom lakšom, ali financijski isplativom gažom.

U tom smislu, violinist Stefan Milenković, koji posljednjih godina ponovno sve češće nastupa i u Hrvatskoj, predstavlja iznimku. Za njega, naime, ovog ljeta odmora baš i nema, jer će tijekom srpnja i prve polovice kolovoza u tek nešto više od mjesec dana održati čak petnaestak koncerata u Hrvatskoj i Sloveniji, čemu treba pridodati i vođenje majstorskog tečaja violine u Grožnjanu. No, uz iznimku nastupa na Splitskom ljetu i Dubrovačkim ljetnim igrama, uglavnom nije riječ o koncertima u glamuroznim kontekstima.

Svoju ste turneju započeli 2. srpnja u Zaprešiću, održavši dobrotvorni koncert. Zbog čega vrlo često nastupate i u humanitarne svrhe?

Jedini razlog zbog kojeg ne sviram samo humanitarne koncerte je taj što ipak moram od nečega živjeti. Inače, to smatram najboljim oblikom razmjene – radim nešto što volim i što me ispunjava, a istovremeno pomažem nekom drugom. Dakle, ta se pozitivna energija koju osjećam izravno prenosi na nekog drugog, u smislu nekih sredstava ili pomoći u bilo kom obliku. Zbog toga mislim da je umjetnicima to vrlo lako činiti.

Koncertiranje u ljetnim mjesecima, nerijetko u neklimatiziranim prostorima, pred violiniste donosi posebne izazove. Kako vaš instrument reagira na često nepovoljne mikroklimatske uvjete?

Nije toliko problem u violini, koliko u gudalu. Upravo zbog toga imam i jedno gudalo koje ima samo crne konjske strune. One se inače koriste samo za kontrabas, jer su pregrube. Kad je stvarno vruće, kalofonij se istopi, pa gudalo ne zahvaća žicu dovoljno, ali ako stavite te crne strune, one upravo u tim najgorim uvjetima sviraju normalno.

Glazbenik vašeg kalibra mogao bi, kad bi htio, nastupati isključivo po prestižnim dvoranama najvećih svjetskih kulturnih centara. Kako to da održavate toliko koncerata u malim sredinama, u kojima se koncerti ozbiljne glazbe održavaju rijetko ili nikad?

Mislim da je to danas dužnost umjetnika, osim ako ne misli da će sa završetkom njegove karijere završiti i klasična glazba. Smatram da treba privući upravo najširu publiku. U tome nema ničeg "jeftinog". Najveći mi je kompliment kada mi dođu ljudi koji nikad prije nisu bili na koncertu klasične glazbe i onda se oduševe. Nisam ja pritom izmijenio klasičnu glazbu, nego samo njenu prezentaciju, i tako je približio publici. To je misija koju bi svaki umjetnik treba preuzeti na sebe, jer se danas publika polako sužava, pa nema drugog izbora, nego da se radi upravo tako.

Oblikovanje programa za ljetne koncerte neminovno uvjetuje i izbor repertoara. Na kolike ste kompromise pritom spremni?

Ne želim da su na programu samo djela kojima je jedina svrha da se svide i ništa drugo. Obično to miješam – prvi bi dio programa bile dvije sonate, a druga "showpieces", pa ima za svakoga ponešto. Onaj koji želi slušati samo Paganinija, Sarasatea i Wieniawskog mora odslušati i prvi dio. Ako mu se to ne svidi, to je njegovo pravo, ali ću to ipak servirati. Sve su to sastavni dijelovi moje kuhinje, a na taj se način ljudi izlažu nečemu što možda inače ne bi slušali. Naravno, ponekad sviram i samo "showpieces", što mi je vrlo zabavno, a to je i dalje koncert klasične glazbe. Svrha je da kad netko dođe na koncert, s njega ode ozaren i zadovoljan, a ne u nekom dubokom razmišljanju i polumističnom raspoloženju. Ima i toga, ali mislim da je za ove ljetne koncerte najširu publiku najbolje privući ovako kako to radim.

U sklopu svoje turneje, 9. srpnja, u suradnji s pijanisticom Srebrenkom Poljak, nastupate u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Kakav ste program pripremili?

Počinjemo s jednom Paganinijevom sonatinom, koja pokazuje kako je kod njega pola toga opera, a pola neka karnevalska ludost. Nakon toga sviram Sarasateovu "Malagueñu", a zatim Čajkovskijevu "Meditaciju", malo tamnije djelo, meditativnog, ali i dosta emotivnog karaktera. U nastavku su još Sarasateova "Zigeunerweise" i "Carmen fantazija", Paganinijeva "La campanella" i na kraju Ravelov "Tzigane". To je, dakle, ludnica od početka do kraja, a između malo pričam i zezam se s publikom, jer je poanta da se barijera između umjetnika i publike, pozornice i gledališta – rasturi.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Zagreb Kom 2009.
Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe
Zagreb kom pretvara HGZ u lounge bar
Marija Kuhar-Šoša na Sceni Amadeo
Stefan Milenković: Nisam promijenio klasičnu glazbu nego njenu interpretaciju
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
3. Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe
Festival komorne glazbe
Treći Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici