Max Emanuel Cenčić: Umjetnik je dužan educirati publiku

02.10.2009. Print | Pošalji link

Još se od biblijskih vremena govori kako nitko nije prorok u vlastitoj zemlji, a za tu ne baš ohrabrujuću maksimu redovito dobivamo uvijek nove potvrde.

Jedan primjer je i Max Emanuel Cenčić - svojevremeno slavljen kao pjevačko "čudo od djeteta", u Hrvatskoj nije nastupao još od djetinjstva, premda je u međuvremenu u svijetu izgradio karijeru jednog od najtraženijih kontratenora današnjice.

 To ne znači da s njegovim djelovanjem nitko nije bio upoznat – brojna zapažena diskografska izdanja dolazila su i do nas, a i bez toga u doba interneta nije teško pratiti karijeru bilo kojeg ozbiljnijeg umjetnika. Cenčića se, međutim, sve donedavno nitko nije sjetio pozvati u Hrvatsku, i to bez obzira na sve raniju scenu izvođenja barokne glazbe, koja čini glavninu repertoara ovog pjevača. Naposljetku, umjesto očekivanih punktova, poput u međuvremenu ugašenog Zagrebačkog baroknog festivala ili Varaždinskih baroknih večeri, Cenčića na njegov, recimo to tako, "povratnički" koncert dovodi Samoborska glazbena jesen, u sklopu koje će ovaj glazbenik nastupiti 3. listopada 2009. u 20 sati u samoborskoj Franjevačkoj crkvi.

Vašu je dosadašnju karijeru moguće okvirno podijeliti u tri faze – onu dječačkog soprana, potom, nakon mutiranja, muškog soprana, te naposljetku i kontratenora. Iako mnogi glazbenici koji se od djetinjstva bave pjevanjem kasnije prijeđu u tenore ili baritone, vi se niste odlučili za takav naizgled jednostavniji put...

To je kao i u klasičnom baletu – ako netko želi biti klasičnim plesačem, mora započeti sa 7-8 godina. Ne možete imati plesačicu klasičnog baleta koja počinje s 15 godina. To ne ide - ligamenti su pretvrdi i nema rastezljivosti. Ali, kad se počne sa 7-8 godina, onda je to moguće. Sličan je princip bio i kod mog pjevanja. Vrlo sam rano počeo, sve je ostalo u pogonu, i zato je prijelaz na pjevanje kontratenora bio za mene vrlo jednostavan – puno jednostavniji nego da sam pokušavao sebe siliti da pjevam tenor.

Moglo bi se reći kako ste rođeni u pravo vrijeme, jer se na svjetskoj glazbenoj sceni upravo u posljednjih petnaestak godine otvara sve više mogućnosti upravo za kontratenore...

Ima sve više kontratenora koji mogu pjevati veće i dramatičnije role u baroknim operama. Njih su još prije petnaest godina većinom morale pjevati žene, jer kontratenori još nisu bili toliko tehnički razvijeni. Trenutno smo u dobu za koje možemo reći da se rađa jedan novi "métier". Jer, kontratenor koji je preuzimao role jednog "primo uomo" nije postojao ni u 18. stoljeću – tada su to pjevali kastrati. Pošto danas kastrata više nema, kontratenori su preuzeli tu ulogu.

Ipak, kontratenori danas još uvijek izvode uglavnom samo barokni i klasični repertoar, uz povremene izlete u suvremenu glazbu. U tom smislu, prije nekoliko godina popriličnu je kontroverzu izazvao vaš projekt snimanja arija koje je Gioacchino Rossini pisao za neke od najboljih kastrata i mezzosoprana svog vremena. Što vas je nagnalo na takav nestandardan, pa i riskantan odabir repertoara?

Riječ je o tome da je u to vrijeme, s obzirom da više nisu postojale kastratske škole i kastrata je bilo sve manje, otvorenom bila opcija hoće li te uloge pjevati muškarac ili žena – to nije bila tradicija, nego opcija. Tom sam pločom htio reći da, ako postoji kontratenor koji to može pjevati, nema razloga da to ne pjeva. Opcija je postojala tada, a postoji i danas.

I inače ste skloni glazbenom istraživanju, pa vam u zaslugu treba pripisati ponovno otkrivanje kvalitete ranije uglavnom nepoznatih talijanskih kantata Domenica Scarlattija ili Antonija Caldare. Pripremate li još neki novi istraživački projekt?

Pripremam album s ruskim arijama iz osamnaestog stoljeća, dakle, sa svim talijanskim i ruskim skladateljima koji su u to vrijeme radili u Sankt Petersburgu i Moskvi, poput Galuppija, Cimarose, Hassea, Bortnjanskog i Sartija. Već sam pripremio gotovo osamdeset posto materijala, pa bih to treba snimiti sljedeće godine, a CD bi trebao izaći 2011. ili 2012.

Zbog čega se odlučujete upravo za takav repertoar, često s izrazitim odmakom od "mainstreama" današnjeg izvođenja rane glazbe?

Mislim da kao umjetnik imam dužnost educirati javnost na način da ljudi dođu na koncert i kažu da su doživjeli fantastičnu glazbu koja im se jako svidjela i pritom nešto čak i naučili o njoj. Jako mi je to važno jer živimo u medijskom vremenu, u kojem ljudi glazbu gledaju više kao nešto što treba zabaviti i u čemu ne treba previše razmišljati. Svojom glazbom želim potaknuti ljude na razmišljanje.

Kako ste koncipirali program samoborskog koncerta?

Prvi dio je Händel. To je lijepa muzika koja se svakome sviđa i za to se ne bojim previše. Ali, za drugi sam dio izabrao kantate Domenica Scarlattija, koje su vrlo ekscentrične i harmonijski ekspresivne. Može se reći da je to eksperimentalna glazba osamnaestog stoljeća. Vrlo me strah, jer sam čak i s publikom u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Španjolskoj, koja puno sluša različitu glazbu, često imao osjećaj da su ljudi jednostavno šokirani.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Max Emanuel Cenčić na Samoborskoj glazbenoj jeseni
Max Emanuel Cenčić u Samoboru

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici