Edin Karamazov: Sting je sretan izbor za izvođenje Dowlanda

01.10.2007. Print | Pošalji link

U želji da na svoje koncerte privuče što više publike, Zagrebačka filharmonija ove je godine pozvala niz atraktivnih solista, među kojima i neke za koje se ne bi očekivalo da će nastupiti uz orkestar.

Tako će 05.10.2007. s Filharmonijom svirati i Edin Karamazov, jedan od najcjenjenijih lutnjista i gitarista današnjice. Rođen u Zenici, Karamazov je neko vrijeme glazbu učio i u Zagrebu, a studij je završio na prestižnoj 'Scholi Cantorum' u Baselu. Iako se vrlo brzo otisnuo u sam svjetski vrh u izvodilaštvu renesansne i barokne glazbe, ovaj umjetnik s jednakim žarom, ali i uspjehom, izvodi i suvremena djela. Vrstan i kao komorni glazbenik, poznat je po svom za neke neobičnom izboru suradnika, koji ne pripadaju isključivo takozvanoj klasičnoj sferi. Tako je, primjerice, svoj dosad najveći diskografski uspjeh ostvario albumom 'Songs from the Labyrinth', na kojem mu je partner u interpretaciji pjesama engleskog renesansnog majstora Johna Dowlanda nitko drugi doli – Sting.

Općenito uzevši, Karamazov odbija bilo kakve podjele između 'klasičnog' i 'popularnog'. Kao potvrdu takvom stavu navodi i primjer Johanna Sebastiana Bacha i njegovog 'Koncerta za klavir i orkestar u c-molu', kojeg će, u obradi za lutnju, Karamazov izvesti na svom koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom. To djelo, naime, niti sâm Bach nije izvodio u nekoj klasičnoj dvorani, nego u Zimmermanovoj kavani u Leipzigu, u kojoj je svakog četvrtka nastupao sa svojim ansamblom 'Collegium musicum', pa tako Karamazov zaključuje da 'tada nije, kao danas, postojala tolika razlika između klasične i, uvjetno rečeno, neklasične glazbe'. A upravo u tim današnjim podjelama on vidi i jedan od ključnih razloga zbog kojih u, recimo, dvoranu Lisinski uglavnom ne dolazi mlada publika.

Karamazov, međutim, u Lisinskom neće svirati samo barok, nego i suvremenu glazbu, konkretnije skladbu 'Fratres' estonskog skladatelja Arve Pärta. No, i u tom će slučaju Karamazov poći nešto drukčijim zvukovnim putem od uobičajenog. Jer, premda je to djelo napisano za klasičnu, akustičku gitaru, ovaj će ga glazbenik izvesti na električnom instrumentu. U opravdanju za takav postupak on će se, međutim, ponovno pozvati na Bacha i njegovo sviranje orgulja, koje su također mehanički instrument. K tome, 'struja je potpuno prirodna stvar, a električnoj gitari posebnu boju daju metalne žice, koje su prirodnije od najlonskih žica koje se rabe na današnjim akustičkim gitarama'.

Iako je pozornost svjetske glazbene javnosti, i to ne samo one klasične, stekao suradnjom sa Stingom, zanimljivo je napomenuti da je vrlo sličan program pjesama Johna Dowlanda Karamazov jednom već ranije bio snimio. Tada je, pak, surađivao s njemačkim kontratenorom Andreasom Schollom, jednim od najcjenjenijih specijalista za ranu glazbu, kojeg poznaje još iz zajedničkih studentskih dana u Baselu. No, premda bi se moglo pomisliti suprotno, Karamazov tvrdi da on, Scholl i Sting o Dowlandovoj glazbi razmišljaju potpuno jednako, pa su tako i Stingovim interpretacijama bili vrlo zadovoljni i eksperti za ranu glazbu. U krajnjoj liniji, Karamazov će reći kako, uvjetno rečeno, neškolovani Stingov glas Dowlandovoj glazbi pristaje možda i bolje od Schollovog. Jer, 'u Dowlandovo vrijeme nije postojao operni glas, koji se pojavio tek s operom i većim izvodilačkim prostorima'. K tome, 'život obojice je jako sličan: Dowland je među engleskim glazbenicima svog vremena bio onaj koji je najviše putovao, svirao je lutnju i pisao sjetne pjesme, a Sting je također Englez, puno putuje, svira bas-gitaru i piše sjetne pjesme, te je Sting stoga vrlo sretan izbor za izvođenje Dowlanda'. Tu tvrdnju Karamazov će dodatno potkrijepiti još nekim povijesnim razlozima, odnosno razlikom između današnje i renesansne izvodilačke prakse. Konkretno, 'danas nam je najvažniji onaj koji pjeva, potom kakva je glazba, a na kraju tekst, kojeg je gotovo nemoguće razumijeti'. S druge strane, u renesansi je najvažniji bio tekst i priča koju prenosi, potom glazba, a najmanje važno bilo tko pjeva'.

Na programu koncerta kojeg će Edin Karamazov održati sa Zagrebačkom filharmonijom je i Bachov 'Koncert za lutnju i orkestar u c-molu'. Bach, međutim, koliko nam je danas poznato, takvo djelo nikad nije napisao, nego je riječ o Karamazovljevoj obradi djela izvorno skladanog za klavir. Ipak, ugledni lutnjist svoju obradu smatra i povijesno posve legitimnom. Jer, iako je sačuvani izvornik namijenjen klaviru, zna se i da su sačuvani Bachovi koncerti često bili njegove prerade ranijih, u međuvremenu izgubljenih djela. K tome, posve je legitimno ovu skladbu preraditi za lutnju, s obzirom da je Bach i inače pisao za to glazbalo, surađujući s drezdenskim lutnjistom Sylviusom Leopoldom Weissom.

I premda je CD kojeg je snimio sa Stingom postigao nakladu koju će teško nadmašiti, Karamazov već priprema i nov, samostalan album, koji će, posve u skladu s njegovom umjetničkom osobnošću, i opet pokušati izbrisati umjetno stvorene granice između različitih stilova i vrsta glazbe. Radni naslov CD- a je 'Zamišljeno putovanje jednog lutnjista', a sadržavat će repertoar u rasponu od prve zapisane skladbe za lutnju iz 1507. godine sve do 'Round About Midnight' Theloniousa Monka.

Edina Karamazova možete uživo čuti 05.10.2007. u dvorani Lisinski, kada će sa Zagrebačkom filharmonijom i pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja izvesti Bachov 'Koncert za lutnju, gudače i continuo, te djelo Arve Pärta 'Fratres' za gitaru, gudače i udaraljke. Na programu su još i simfonije Luke Sorkočevića i Josepha Haydna, a koncert počinje u standardnih 19:30.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe
Zagreb kom pretvara HGZ u lounge bar
Bobby McFerrin i Minhenski simfonijski orkestar
Songs from the Labyrinth - Sting i Edin Karamazov
Karamazov u Lisinskom
Edin Karamazov

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici