Kamo ide moderna glazba?

08.11.2007. Print | Pošalji link

Pitanje što je u glazbi određenog vremena novo i progresivno staro je koliko i glazba sâma, ali naročito aktualno postaje u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća.

Druga polovica tog stoljeća obilježena je, pak, imperativom "novoga" kao primarnog estetskog kriterija, koji se, međutim, u međuvremenu urušio. Današnje stvaralaštvo tako pokazuje izrazitu raznolikost, u kojoj, ne ugrožavajući jedni druge, djeluju autori koji i dalje istražuju još neotkrivena područja zvuka, kao i oni koji se radije nadovezuju na već postojeće tradicije. U takvom promijenjenom kontekstu javlja se potreba za uspostavom novog sustava vrednovanja, što je, paradoksalno, bitno otežano tehnološkim razvojem i iz njega proizašlim olakšanim uvjetima stvaranja i konzumiranja glazbe.

Ova pitanja bila su i središnja tema predavanja koje je 07.11.2007. održano u Hrvatskom glazbenom zavodu, i to kao zaključno u nizu tribina "Prema jednom Nacrtu nove estetike glazbe". Izlagači, koji su se upustili u svojesvrstan "dijaloški monolog", pritom su bili dvojica mladih muzikologa – Dalibor Davidović s Odsjeka za muzikologiju zagrebačke Muzičke akademije, te Leon Stefanija s istovrsnog odsjeka ljubljanskog Filozofskog fakulteta. Svoje izlaganje nazvali su "Avanture u modernoj glazbi", pri čemu je naslov preuzet iz podnaslova britanskog časopisa "The Wire", jednog od ključnih punktova razmjene misli o suvremenoj glazbi.

Davidović je jedan od odraza fenomena tehnološkog napretka vidio i u činjenici da mogućnost lakše pohrane glazbe omogućava bolji pregled nad već postojećom umjetničkom građom. Tako se "sve pokušava arhivirati, i to zbog straha od propadanja, što se vidi u opsesiji digitalizacijom materijala u starijim formatima". S druge strane, postoje i pokušaji da ta građa ne ostane u sivom arhivskom stanju, nego i da se koristi kao polazni materijal za nešto drugo. A to nešto drugo bilo bi između ostalog, i odabiranje onih glazbi koje imaju vrijednosnu relevantnost u širem kontekstu, koje bi onda mogle biti i referentna točka u stvaranju nekog novog estetskog sustava. No, Leon Stefanija upozorava da prije toga treba formirati jasne modele vrednovanja. Pritom podsjeća kako je već Carl Dahlhaus upozorio na problem da muzikolozi glazbi prošlih vremena pristupaju aparatom koji vrijedi za svako pojedino razdbolje, dok se za novu glazbu postavljaju mjerila koja nisu vezana za tu glazbu, nego se vade iz prošlih epoha.

Problem vrijednosnih kriterija u današnje je vrijeme dodatno otežan simultanim postojanjem različitih scena suvremene glazbe, čime se dokida ranije postojanje samo jednog ili eventualno tek manjeg broja "mainstreama". Stoga, dakle, nije moguće govoriti o jedinstvenim mjerilima, nego o supostojanju više različitih sustava vrijednosti. Dalibor Davidović pritom smatra da za svako novo djelo mora postojati neka zbirka u odnosu na koju će ga se promatrati, pri čemu efekt muzeja stvara neprekidni nagon za novim, jer ako djelo koje nastaje već postoji u muzeju, onda nam nije potrebno, jer je epigonsko. Stoga je za svaku scenu nužno imanentno oblikovanje kanona, kako bi uopće postojali kriteriji.

Ranije apostrofiran Carl Dahlhaus žestoko se opirao ideji pisanja povijesti glazbe kao "povijesti genija", nudeći, umjesto toga, povijest specifičnih, općenitijih pojava. No, iako bi se moglo pomisliti kako će pluralizacija scena različitih glazbi pogodovati upravo takvom pristupu, kult "kanonskog autora" ipak se iz devetnaestog prenio u dvadeseto, pa i 21. stoljeće. Pritom međutim, različite scene imaju različite povijesti, pa su stoga u tim historijskim rasterima i kanoni različiti.

No, ako se unutar pojedinih zasebnih scena i uspostavljaju određeni kriteriji, koliko god oni nerijetko bili i posve arbitrarni, Leon Stefanija ističe kako to ne dokida općenito pitanje vrijednosti unutar čitavog korpusa suvremene glazbe. Jer, kako kaže, u doba kad se proklamirano govori da su svi orijentiri izgubljeni, kao glavno pitanje nove glazbe postavlja se staro pitanje što je stvarno najvrednije.

Pitanje je, naravno, i da li se današnji skladatelji uopće zamaraju tim problemom. Jer, još jedna stvar koju nas je naučilo dvadeseto stoljeće jest i da, u osnovi, ništa nije i ne može biti "novo". Potvrdili su to, uostalom, i izlagači glazbenim primjerima koje su odabrali kao svojevrsne "signature vremena". Stefanija tako kao neke od fenomena karakteristične za današnje vrijeme vidi folklorizam, kolažnost i semanticizam, što su pojave koje je u zapadnoj glazbi moguće detektirati u posljednjih barem petstotinjak godina. Davidović, pak, odabire primjere prezentizma, istraživanja krajnjih granica pojedinog medija, te prebacivanje glazbe iz tehnološki savršenijeg u drugi, ograničeniji medij. To, doduše, jesu nešto novije pojave, ali, zapravo, također imaju višestoljetne korijene.

Ako dakle "novo" nije više niti vrijednosna kategorija, a kamoli apsolutni imperativ, kao što je bilo u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, nužno se nameće pitanje kamo se uopće zaputila današnja glazba – i, u krajnjoj liniji, ide li uopće nekamo. Leon Stefanija reći će kako se "ide prema nečemu, ali je pitanje tko ide i zašto ide". On, k tome, smatra da današnja glazba već odavno ne ide smjerom koji bi nužno tražio nešto novo, nego se kreće prema aksiološkim pitanjima vrednovanja.

No, tehnološki razvoj ipak ostavlja mogućnost otkrivanja i nekih novih područja. Doduše, Stefanija stavlja upitnik i nad tu tezu, nudeći i mogućnost da je tehnologija, u osnovi, samo dodatak koji ne mijenja ništa u glazbi. Dalibor Davidović, pak, upravo u promijenjenim produkcijskim uvjetima vidi i potencijal za bitne promjene u glazbi sâmoj. Naime, stvaranje elektronske glazbe nije više privilegija male povlaštene skupine kojoj su dostupni skupi studiji, nego se njome može baviti svatko s osobnim računalom. Stoga elektronika danas može izmjestiti čitavo pitanje visoke i niske glazbe, jer se ne kreće u medijskom sklopu u kojem se kreće notacija. Tako se može konstruirati glazbeni objekt u skladu s mogućnostima aparature, bez nužnosti obaziranja na pravila žanra i socijalne uvjete izvođenja djela.

Ovakva demokratizacija stvaralačkog procesa i recepcijskih modela, međutim, i dalje sama po sebi ne garantira neku imanentnu vrijednost. No, možda je i bolje da je tako. Glazbeno tržište je pluralno i globalno, pa tako, umjesto jedne jedinstvene estetike postoji više autonomnih vrijednosnih sustava. To, doduše, znači gubitak određenih sveobuhvatnih orijentira, ali istovremeno potiče i stvaraoce i konzumente da aktivnije sami promišljaju što je za njih vrijedno, a što nije.

Muzikologija tu više ne može normirati, nego samo opisivati – a to je smjer u kojem je glazbu već odavno pretekla likovna umjetnost.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Avanture u modernoj glazbi

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici