Paul McCreesh: ne vidim potrebu za sviranjem na metalnim e-žicama

10.11.2007. Print | Pošalji link

Iako je Zagrebački barokni festival ugašen, takozvana rana glazba u međuvremenu je postala nezaobilaznim dijelom standardne koncertne ponude.

Tako su neki od ključnih specijaliziranih ansambala koji se bave tim područjem već nastupili i izvan festivalskih okvira, a još jedan od pojavljuje se u velikom Lisinskom 10.11.2007. Riječ je o britanskom sastavu "Gabrieli Consort and Players", kojeg predvodi njegov osnivač Paul McCreesh.

U skladu sa svojim imenom, tijekom prošlih četvrt stoljeća taj je ansambl u svijetu bio poznat ponajprije po snimkama monumentalnih vokalnih djela ranobaroknih venecijanskih majstora Andree i Giovannija Gabrielija, ali i ključnih oratorija Georga Friedricha Händela. Uoči skorašnjeg obilježavanja 250. obljetnice smrti ovog potonjeg skladatelja, "Gabrieli Consort" u Zagrebu izvodi njegovu operu "Akis i Galateja". Ovo djelo postoji u tri inačice, kao rana talijanska komorna serenada, zatim kao engleska maskerata, te, naposljetku, u velikoj oratorijskoj varijanti, također na engleskom jeziku. Uoči koncerta, s Paulom McCreeshem razgovarali smo o toj skladbi, ali i općenito o njegovom pristupu ranoj glazbi.

Premda bi se, s obzirom na profil većeg dijela vašeg dosadašnjeg diskografskog opusa, očekivalo da ćete posegnuti za oratorijskom verzijom "Akisa i Galateje", ipak ste se odlučili za komornu varijantu. Što je razlog takvog odabira?

Kad je riječ o dvjema engleskim verzijama, mislim da je vrlo jasno kako je izvorna maskerata, koja je napisana za kućnu izvedbu, sa samo petero pjevača i malim ansamblom, neupitno puno bolje djelo nego kasnija oratorijska inačica. Ta druga verzija je u osnovi ista glazba, koja je proširena i napumpana velikim zborovima. Iskreno govoreći, mislim da je ona bitno manje uspjela. Originalno je djelo izvanredna minijatura – ona je kratka, ali je savršeno oblikovana, i mislim da jako dobro funkcionira.

Raznim segmentima Händelovog opusa sustavno se bavite već niz godina. Što vas uvijek iznova privlači tom skladatelju?

Ono što mi je vrlo zanimljivo kod njega jest način na koji je on svojevrstan glazbeni kameleon. Kad je kao mladić bio u Italiji, pisao je glazbu koja je bila više talijanska nego bilo što od onoga što su u to vrijeme pisali sâmi Talijani. On preuzima taj stil, pretjeruje i tjera ga do krajnosti, više nego bilo tko od njegovih suvremenika. Potom, jedva desetak godina kasnije, dolazi u Englesku i sklada djelo koje je englesko jednako kao Purcell, Dryden ili Constable. Uvijek mislim da su "Akis i Galateja" skladba kakvu je mogao napisati i Purcell da je doživio starost. To je djelo u svom stilu vrlo englesko, i silno je zanimljivo kako lako Händel preuzima sukus te kulture.

Za razliku od većine dirigenata koji se bave ranom glazbom i koji, često iz čisto praktičnih razloga, izbor repertoara prilagođavaju svojim ansamblima, vi imate posve suprotan pristup. Naime, vaš je "Gabrieli Consort" fleksibilan sastav, koji može okupiti i samo pet-šest, ali i preko stotinu glazbenika...

Nemam fiksni ansambl ili zvuk, nego skupinu glazbenika s kojom radim na određenom projektu, i koja bi trebala odražavati određene povijesne postupke tog vremena. To može značiti puno različitih stvari. Uzmemo li za primjer Haydnovo "Stvaranje svijeta", koje smo upravo snimili, mogli smo ga napraviti na dva načina. Mogli smo uzeti komorni zbor od dvadeset pjevača i vrlo mali orkestar od trideset svirača. Pouzdano znamo da je Haydn priređivao i izvedbe s vrlo malim sastavima, kojima je sâm ravnao. No, njegove standardnije snage za ta djela bili su veliki orkestri štrausovskih proporcija, s osamdesetak gudača i trostrukom postavom drvenih i limenih puhača. Dakle, imamo izbor odlučiti se za jedno ili drugo.

Prije nekoliko godina popriličnu kontroverzu izazvala je vaša snimka Bachove "Muke po Mateju", u kojoj sudjeluje samo devet pjevača-solista, bez inače uobičajenog većeg ili manjeg zbora. Čime opravdavate takav prilično radikalan odmak od tradicije izvođenja tog djela?

Uz isprike onima koji odbijaju vjerovati dokazima, koji su prilično očiti svima koji znaju čitati, jasno je da je Bach 95% vremena radio s ansamblima solističkih glasova. To je temeljni sastav za koji su napisane sve kantate i pasije. Time ne želim reći da ima ičeg pogrešnog u tome da ih se radi sa zborom od dvadeset, pedeset ili sto pjevača – ali, nemojte se praviti da bi to bio Bachov prvi izbor. Nije to ništa loše – to je savršeno razumna odluka. Sviđa mi se kad Philippe Herreweghe kaže kako ne mari za dokaze, jer previše voli zvuk svog zbora. To je na određeni način pomalo smiješno, jer, zašto se zamarati starim instrumentima ako se niste spremni suočiti i s vokalnim aspektom. Ali, on je barem iskren.

Neki drugi dirigenti, međutim, i dalje tvrde kako je upravo zbor, pa makar i komorni, upravo ono čime je raspolagao i sâm Bach...

Ljudi poput Tona Koopmana odbijaju vjerovati dokazima, za koje će većina muzikologa danas reći da su im pod nosom. Tu pomalo ima i industrije. Na primjer, Christoph Wolff u svojoj velikoj Bachovoj biografiji uopće ne spominje ideju izvođenja koncertantnih kantata sa solističkim glasovima. Tu, prema meni, mora biti riječ o uroti. Taj je čovjek genije – nije glup i poznati su mu dokazi, jer je vidio partiture. Potpuno mi je bizarno da to ne spominje čak niti u fusnotama. Da i ne govorimo o Koopmanu, koji očajnički pokušava iz svake slike orguljskih galerija iščitati dokaze u prilog svom zboru od šesnaest članova.

Ne pretvara li inzistiranje na ovakvim detaljima ideju "povijesne obaviještenosti" u svojevrsnu ideologiju koja je često sâma sebi svrhom?

Ne radim Bacha sa solističkim glasovima zbog nekakvog osjećaja moralne ispranosti. Zapravo, kao dirigentu, jedna bi ga moja strana željela raditi s većim zborom i orkestrom, jer bih tu mogao više napraviti. No, strastveno vjerujem da postoje nevjerojatne glazbene prednosti i dramaturške mogućnosti ako se pozabavite sastavom kakvog je Bach koristio. Ta djela iznenada počinju imati smisla, ravnoteža unutar ansambla je mnogo bolja, a intimnost i snaga drame tog "destiliranog" sastava je, prema mom mišljenju, jednako snažna, ili čak i snažnija nego kad radite s tisuću glazbenika u stilu velike opere.

Granice u izvodilaštvu rane glazbe sve se više pomiču, pa tako danas postoje ansambli koji čak i repertoar prijelaza 19. u 20. stoljeća izvode na povijesnim instrumentima. Vi, međutim, tu glazbu i dalje radite s modernim orkestrima. Niste li, dakle, u tom pogledu pomalo nedosljedni?

Pomalo postajem nestpljiv s engleskim i francuskim orkestrima koji misle da se mogu okupiti na tjedan dana i svirati Mahlerovu "Četvrtu" ili "Prvu simfoniju" na instrumentima koje nisu uvijek u potpunosti svladali, i to u glazbi koja, zapravo, nije njihov prirodan stil. Ne kažem da to nije zanimljiv eksperiment, ali mislim da moramo biti vrlo oprezni prije nego što ćemo reći da je to ravno Bečkoj filharmoniji kad svira Mahlera. Taj orkestar ima određen stupanj tradicije, koju jednim dijelom ne volim i smatram iskvarenom. Ali, usprkos tome, oni tu glazbu poznaju do srži, jer su je naučili od svojih očeva i djedova. Zato mislim da mi u Londonu, Parizu ili Amsterdamu moramo biti oprezni kad nam se učini da možemo jednostavno uzeti instrumente i svirati Brucknera, Mahlera i ostatak temeljnog srednjoeuropskog repertoara s jednakom razinom razumijevanja – čak i ako nam je omogućena radost sviranja instrumenata koji su toj glazbi nešto primjereniji.

S druge strane, moderni simfonijski orkestri pomalo usvajaju intepretacijske obrasce koje su već istražili specijalisti za "povijesnu obaviještenost", što je proces koji u Europi malo-pomalo postaje sve raširenijim. Tako, primjerice, već danas dosta orkestara, uz moderne instrumente s ventilima, u klasičnom i ranoromantičarskom repertoaru koristi i prirodne rogove i trublje. Kako bi se, prema vama, trebao dalje razvijati taj proces?

Jedan od mogućih primjera su violine. Iskreno, zaista ne vidim nikakve potrebe za sviranjem na metalnim e-žicama bilo gdje i za bilo koju glazbu. To je moderni izum – zvuk je odvratan, a instrumenti nisu dovoljno razgovjetni. Sav se Mahler svirao na crijevnim žicama, barem do posljednjih sedamdeset do osamdeset godina – dotad su takvi instrumenti bili norma. Takvo iskrivljavanje moderne violine visokom tenzijom uglavnom je došlo iz Amerike, kako bi se kompenziralo velike, titanske limene puhačke instrumente, koji sviraju sve glasnije i glasnije. Mislim da se može još nešto napraviti kako bi se uspostavilo normalniji moderni orkestar.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Itamar Golan: Komorna glazba traži vrijeme, znoj, pa čak i krv
Postapokaliptična Čarobna frula Muzičke akademije
Komorni orkestar Beč-Berlin
Muzička akademija izvodi Čarobnu frulu
Martina Filjak svira u Zagrebu
Martina Filjak: Život glazbenika je veliko natjecanje
Prvi koncerti u novootvorenom Lisinskom
Deveti Dani Orisa – svjetski arhitekti u Zagrebu
Dani Orisa - deveti put
Lisinski se riješio azbesta!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici