Martina Gojčeta-Silić silazi na vrh

21.02.2008. Print | Pošalji link

Jedan od kroničnih problema sustava glazbenog obrazovanja u Hrvatskoj, posebice onog visokoškolskog na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, jest nemogućnost specijalizacije.

On je prisutan i kad je riječ o solo-pjevačima. Njih se obrazuje za solističku opernu literaturu, a mogućnosti ozbiljnog usavršavanja za koncertni repertoar ili zborsko pjevanje, zapravo, nema. Pjevač koji izađe s Muzičke akademije pokušat će se tako uhljebiti u nekoj od opernih kuća, premda se rijetki uspijevaju izboriti za makar i epizodne uloge, pa stoga glavnina mora vegetirati u zboru.

Alternativa takvom putu gotovo da ne postoji, zbog čega, između ostalog, trpi i jedan važan segment koncertne ponude. Naime, recitali solo-pjesme, kao jedne od ključnih formi zapadne umjetničke tradicije u posljednja dva stoljeća, još su uvijek rijetkost, a uglavnom ih održavaju operni pjevači kojima je to tek povremen izlet na koncertni podij. No, iznimki ima, a jedan od najsvjetlijih primjera pjevačice koja u središte svog bavljenja glazbom stavlja upravo repertoar solo-pjesme i oratorija zagrebačka je mezzosopranistica Martina Gojčeta-Silić. Kako nam je i sama potvrdila, u njenom je slučaju to bio potpuno svjestan odabir, jer je sklonija intimnijim glazbenim situacijama, a manje pompoznim svjetlima operne pozornice.

Odabir takvog umjetničkog puta, za razliku od onog opernog, ne može, međutim, osigurati stabilnu egzistenciju, pa je stoga i Martina Gojčeta-Silić posegnula za svojevrsnim kompromisnim rješenjem, zaposlivši se kao solistica u Zboru HRT-a. U kazalištima se, pak, ne osjeća dobro na dulje pruge, pa sudjeluje samo u projektima u kojima je privuče neko djelo. Naposljetku priznaje kako recitale radi "za dušu", ali živjeti se ipak mora od nečeg drugog.

No, ova je pjevačica svejedno posljednjih godina sve zapaženija i na opernim pozornicama. Nevezanost uz neki kazališni ansambl u tome joj nije jedina otegotna okolnost, nego i niz raznih isprepletenih interesa koji se pojavljuju pri postavljanju svakog većeg glazbeno-scenskog djela. Premda se takvi angažmani još uvijek često rješavaju telefonskim pozivima, sve su češće i audicije za pojedine projekte, pri čemu se "jedni sviđaju režiseru, drugi dirigentu, treći direkciji, a četvrti su nametnuti s neke druge strane". Dodaje, međutim, da se i u tom pogledu u nas počinje raditi sve transparentnije.

U suradnji s Hrvatskim društvom glazbenih umjetnika, Martina Gojčeta-Silić upravo je pripremila nov, ambiciozno osmišljen program solo-pjesama, kojeg će, zajedno sa svojom stalnom suradnicom, pijanisticom Evom Kirchmayer-Bilić predstaviti 21. veljače 2008. u Hrvatskom glazbenom zavodu. Osobito je pritom značajna činjenica da će tom prilikom dvije umjetnice praizvesti izvornu varijantu ciklusa "Silazak na vrh", posljednjeg djela preminulog klasika hrvatske glazbe druge polovine dvadesetog stoljeća Stanka Horvata. On je, naime, djelo najprije skladao za glas uz glasovirsku pratnju, nakon toga počeo je ciklus instrumentirati za komorni ansambl, ali ga je u tom poslu prekinula smrt. Instrumentaciju je potom dovršio Berislav Šipuš, i u tom je obliku djelo praizvedeno koncem prošle godine, kada je solistica uz Cantus ansambl također bila Martina Gojčeta-Silić. Ona smatra kako prvotna, glasovirska inačica ima određenih prednosti u smislu različitih zvukovnih boja.

Uz zahtjevan Mahlerov ciklus "Pet pjesama na stihove Friedricha Rückerta" i još nekoliko pjesama Francesca Paola Tostija, na programu koncerta je i gotovo kultni ciklus "Folk Songs" Luciana Berija, iako ne u integralnom obliku. Izabrane su tako obrade napjeva iz Azerbejdžana, Armenije, Francuske i Sicilije, pri čemu je dodatan problem bio što se nije moglo doći do glasovirskog izvatka, pa Eva Kirchmayer-Bilić svoju dionicu gotovo da improvizira izravno iz partiture. Premda je i taj ciklus već u nekoliko navrata pjevala uz originalnu, orkestralnu pratnju, Martina Gojčeta-Silić u ovom, reduciranom obliku za glas i glasovir pronalazi nove interpretacijske izazove. Njen je stav da se ovdje treba "usuditi ići i u ekstremnije boje i zvukove kako bi se dočarali različiti stilovi i mentaliteti, pri čemu se mnogo toga što je u izvorniku prepušteno orkestru, ovdje treba čuti u glasu".

Općenito, čitav je program u znaku glazbe dvadesetog, pa i 21. stoljeća, kojeg mnogi pjevači sustavno zaobilaze, između ostalog i zbog nedostatnog obrazovanja za repertoar koji nije vezan uz tradicionalni harmonijski sustav. No, Martina Gojčeta-Silić je, čini se, osobito sklona upravo takvim zahtjevnim djelima. Potvrđuje to i, recimo, činjenica da je bila prva, a dosad i jedina naša umjetnica koja je integralno izvela antologijski ciklus "Knjiga visećih vrtova" Arnolda Schönberga. Ona sâma reći će da su takvi afiniteti rezultat njene ranije glazbene naobrazbe, koja nije bila usredotočena samo na pjevanje, s obzirom da je u srednjoj glazbenoj školi maturirala i glasovir i teoriju glazbe. Upravo zbog toga, suvremeniji joj repertoar nikada nije predstavljao problem, što su ubrzo prepoznali i drugi sudionici glazbenog života u Hrvatskoj.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Adel i Mara - Josip Hatze
'Vodoinstalater' i 'Nadilazeći vrijeme' na Muzičkom Biennalu Zagreb
'Nadilazeći vrijeme' i 'Vodoinstalater' – praizvedbe na MBZ-u
Einojuhani Rautavaara - Vigilia

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici