Lutosławskijev 'Glasovirski koncert' prvi put u Hrvatskoj

26.02.2008. Print | Pošalji link

Jedna od temeljnih odrednica programske politike Simfonijskog orkestra HRT-a jest predstavljanje djela prethodno nepoznatih zagrebačkoj publici, što uključuje i praizvedbe novih skladbi.

Istovremeno se izvode i, uvjetno rečeno, repertoarna djela, kojima se, međutim, nerijetko prilazi iz nekog novog, ili barem neuobičajenog ugla. Posebno to vrijedi za koncerte kojima ravna šef-dirigent ovog orkestra Nikša Bareza, koji je tako ove sezone već praizveo osebujan glasovirski koncert "Mon image" Milka Kelemena, ali i predočio vlastiti, neortodoksan, ali uvjerljiv pogled na Beethovenovu "Missu solemnis" i Šostakovičevu "Lenjingradsku simfoniju".

Obje navedene programske linije bit će, pak, prisutne na sljedećem koncertu kojeg Bareza priprema sa svojim orkestrom. Naime, 28. veljače 2008. će u Lisinskom prvi put u Hrvatskoj biti izveden "Koncert za glasovir i orkestar" velikana poljske glazbe dvadesetog stoljeća Witolda Lutosławskog, ali i našoj publici vrlo dobro poznata "Peta simfonija" Gustava Mahlera. Sâm Bareza pritom će spremno priznati da i ovaj program, kao i mnogi kojima je ranije ravnao, ima svojevrsnu edukativnu funkciju. Konkretno, on se nadovezuje na tendenciju koja je već neko vrijeme prisutna na europskim koncertnim pozornicama, a kojoj je namjera pokušati rekapitulirati dvadeseto stoljeće. Upravo zbog toga odabrani su djela s više-manje krajnjih punktova tog stoljeća – Mahlerovo je djelo skladano 1902., a Lutoskawskijevo 1988.

U tom smislu, potonja skladba sumira, ali i sublimira većinu ključnih, međusobno vrlo različitih smjerova u kojima se glazba kretala u prošlom stoljeću. Bareza ističe kako se u četiri, tek naizgled tradicionalna stavka, kombiniraju elementi tehnika Nove glazbe i tradicije romantičarske, pa čak i barokne epohe. Primjerice, u prvom stavku veliku solističku kadencu prate aleatorički oblikovane orkestralne dionice, dok je finale suvremeno reinterpretirana barokna passacaglia.

Činjenica da će u Zagrebu konačno zazvučati ovo kapitalno djelo značajna je već i sâma po sebi. No, Nikša Bareza pobrinuo se i da kao solista angažira poljskog pijanista Pavela Kowalskog, koji je na interpretaciji Lutosławskijevog "Koncerta za glasovir i orkestar" surađivao sa sâmim skladateljem, koji ga je smatrao najboljim interpretom tog djela.

Iako je riječ o iznimno značajnom skladatelju, Witold Lutoskawski u nas je rijetko izvođen. Pritom mu više odmaže nego pomaže to što ga se obično spominje u kontekstu takozvane "Poljske škole", čiji je ključni predstavnik njegov suvremenik Krzysztof Penderecki. Međutim, usprkos određenim zanemarivim dodirnim točkama u glazbenom izrazu, riječ je o autoru koji je bitno različit od Pendereckog. Bareza ključnom razlikom između njih dvojice smatra konzekventnost Lutosławskijevog glazbenog jezika, nasuprot Pendereckom, koji se, nakon avangardnih početaka, okrenuo neoromantizmu s elementima patetike i mistike.

Kao što Lutosławski, na određeni način, sumira dvadeseto stoljeće, Gustav Mahler u svom se simfonizmu osvrće na romantičarsku eru, iako istovremeno i upućuje na proboj klasičnog tonaliteta u djelima kasnijih skladatelja. "Peta simfonija" predstavlja prekretnicu u njegovom stvaralaštvu. Ovdje, naime, Mahler po prvi put ne posiže izravno za izvanglazbenim asocijacijama koje mu nude citati njegovih uglazbljenja pjesama iz zbirke "Dječakov čudesni rog", nego stvara autonomnu simfonijsku strukturu. U njenom dramaturškom razvoju od uvodne posmrtne koračnice do optimističnog zaključnog ronda osobito bitno mjesto ima pretposljednji stavak, "Adagietto", kasnije poznat kao zvučna kulisa Viscontijevoj "Smrti u Veneciji", nastao u trenutku kad je Mahler upoznao svoju buduću suprugu Almu.

Niša Bareza je dirigent koji interpretacijske konvencije nikad ne uzima zdravo za gotovo, pa će tako i njegovo čitanje Mahlerove "Pete simfonije" zacijelo biti bitno drukčije od onih koje smo dosad slušali u Zagrebu. Osnovnu razliku pritom predstavlja njegov odnos prema tempima ovog djela. Većina dirigenata preferira uglavnom polagan tijek izvedbe, posebice u prvom stavku i "Adagiettu", pa prosječne izvedbe traju između 75 i 90 minuta. Bareza se, međutim, poziva na Brunu Waltera, najautoritativnijeg tumača Mahlerovog opusa, čija snimka ovog djela traje samo sat vremena. Opravdanje za takva, bitno brža tempa, Bareza, kao i Walter, pronalazi u sâmoj strukturi "Pete simfonije". Jer, tvrdi Bareza, "ako se posmrtnu koračnicu uzme prepolagano, njeno drugo pojavljivanje u prvom stavku narušit će koordinaciju i relacije tempa unutar stavka". K tome, on za ovo djelo iznimno bitnim smatra i "muzikantski tok, tipičan za Mahlera, izvan svih akademizama".

Bit će to, dakle, jedan drukčiji, ali vjerojatno i autentičniji Mahler od onog na kojeg smo navikli. Pridodamo li tome i prvu hrvatsku izvedbu Lutoskawskijevog "Koncerta za glasovir i orkestar", jasno je da glazbeni sladokusci ne bi trebali propustiti novi koncert Nikše Bareze i Simfonijskog orkestra HRT-a, koji će se održati 28. veljače 2008. u Lisinskom, s početkom u 19:30.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Adel i Mara - Josip Hatze
Brucknerova Osma – Nikša Bareza
Stvaranje svijeta - Tonči Bilić
Lastavica u Lisinskom
Prva izvedba Puccinijeve Lastavice u Hrvatskoj
Petar Selem
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Koncertna izvedba Brkanovićevog Ekvinocija
Ekvinocij u Lisinskom

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici