Razgovor: Nives Opačić

03.05.2008. Print | Pošalji link

Paradoks je hrvatskog nacionalnog identiteta činjenica da je jedan od njegovih ključnih simbola – hrvatski jezik – ujedno i izvorom najvećih frustracija njegovih govornika.

S jedne strane, dijalekti izumiru, a standardni jezik nikako da postane općeprihvaćenim u svakodnevnom govoru. Taj je govor, dakle, u svakoj sredini mješavina onih dijalektalnih elemenata koji su uspjeli preživjeti, te elemenata standarda, koji, zapravo, nije zaživio u potpunosti.

U privatnoj komunikaciji, naravno, svatko govori kako mu najviše odgovara, no, u javnom govoru i pisanju ipak bi trebalo težiti ispravnoj upotrebi standarda. Prema njemu, međutim, vlada otpor, između ostalog i zbog niza predrasuda, od one da hrvatski jezik uopće nije standardiziran, do one prema kojoj je tijekom devedesetih došlo do radikalnih promjena u standardu, koje prosječan govornik ne može niti pratiti, a kamoli usvojiti.

Ni jedno ni drugo nije točno, a gotovo sve pogreške u korištenju standardnog jezika danas su jednako pogrešne kao što su bile i prije deset, dvadeset, ili čak stotinu godina. Upravo zbog toga, zamolili smo Nives Opačić, jezikoslovku koja se sustavno bavi jezičnim savjetništvom, da nam izdvoji neke od grešaka na koje najčešće nailazi. Pritom svakako valja napomenuti da naš izbor nije slučajan, jer ne samo da naša sugovornica ima veliko iskustvo i ugled, nego i pripada krugu jezikoslovaca koje se definitivno ne može optužiti za pomodni jezični purizam.

Čini se da se često na neispravan način korise prijedlozi mjesta, kretanja i cilja posebno raširena...

Česta je pogrešna upotreba u pitanju "gdje ideš?", umjesto "kamo ideš?", ili barem "kuda ideš?". Dakle, statičke se odrednice krivo upotrebljavaju uz glagole kretanja – dapače, rekla bih da se češće upotrebljavaju krivo nego pravilno, ali čini se da tu pomoći nema.

Potreba za što ispravnijim i "hrvatskijim" govorom često dovodi do apsurda da se koriste pogrešne višečlane konstrukcije, umjesto jednostavnije i ispravne samo jedne riječi...

Sada se stalno pojavljuju fraze u kojima se kaže da je nešto učinjeno "iz razloga što" ili "iz razloga da" – kao da više uopće nema "jer" ili "zato što". Isto tako, koristi se izraz "na način da", umjesto "tako da".

S druge strane, čini se da ljude uopće ne tuče po ušima i očima riječ "uputstvo", a to bi ipak trebala biti "uputa". Ali, kad uzmete razne proizvode, deklaracije na njima često su sročene vrlo sumnjivo, pa se pojavljuju i "uputstva".

U višečlanim frazama također je, nažalost, uobičajena i upotreba pogrešnih padeža...

Često se čuje "u vezi toga", a trebalo bi biti "u vezi s tim". Oni koji misle da dobro znaju hrvatski onda ubace "svezu", ali i dalje zadržavaju pogrešnu rekciju, pa ostane "u svezi toga". Dakle, može biti i "u vezi" i "u svezi", ali s čim, to jest s instrumentalom.

Među riječi koje se, iz tko zna kojih razloga, sustavno zaobilaze, pripadaju povratne i povratno-posvojne zamjenice. Čak i u hramu nacionalne kulture, zagrebačkom HNK, prije svake predstave možete čuti poruku koja, jezični neispravno, kaže: "Molim vas da isključite vaše mobilne telefone"...

Naravno – ne "ugasite vaše mobitele", nego "ugasite svoje mobitele". Kad se radnja vraća na isti subjekt, onda se apsolutno mora upotrijebiti povratno-posvojna zamjenica "svoj". Ali, već i povratna zamjenica kao da izumire, pa sve češće čujete "sad ćemo malo odmoriti", a ne "sad ćemo se odmoriti". Mi možemo odmarati oči, ako gledamo u zeleno; noge, ako ih dignemo na visoko; ruke ili glavu. Ali, ako želimo odmoriti cijeloga sebe, onda tome služi povratna zamjenica "sebe" ili "se".

Promjenom iz prijelaznog u povratni oblik neki glagoli bitno mijenjaju svoje značenje. Među njima, vjerojatno se najčešće pogrešno koristi par "zahvaliti/zahvaliti se"...

Naravno da oni ne znače isto. Ako kažem da vam se zahvaljujem, onda, zapravo, kažem "hvala, ne"; a ako zahvaljujem, onda kažem hvala što ste mi napravili uslugu. Ta su dva značenja ljudi pomiješali.

Kad već spominjemo parove sličnih riječi različitih značenja, nerijetko se pojavljuje zabuna između glagola "spoznati" i "saznati", a, sâmim time, i između iz njih izvedenih glagolskih imenica "spoznaja" i "saznanje"...

"Spoznati" i "saznati" uopće nije isto. Jer, ako nešto saznajete, to ste samo čuli. Međutim, ako nešto spoznate, tu ste uložili intelektualni napor da do nečega dođete – u tome je osnovna razlika. Recimo: "saznao sam da je sutra ispitni rok" – tu ne trebate nikakve filozofske mudre misli oko toga, nego jednostavno reagirate na tu poruku. Ali, "spoznao sam da nešto znam" je već nešto drugo – to znači da već postoji kritička svijest o nekom znanju.

Još veća konfuzija vlada u upotrebi određenih i neodređenih oblika pridjeva, između ostalog i zato što mnogi govornici hrvatskog jezika uopće nisu svjesni da kategorija određenosti nije nešto što bi postojalo samo u germanskim i romanskim jezicima, u kojima se izriče članom...

Ako je pridjev dio nekog imena, onda je uvijek u određenom obliku. Dakle, Novi Vinodolski, Dugi otok. Na pitanje "kakav?" odgovaramo neodređenim oblikom pridjeva – ako je taj pridjev dio imenskog predikata, onda je uvijek u neodređenom obliku. Dakle, "dječak je malen", "dječak je pametan". Upotrebljavam muški rod, jer se u ženskom rodu određeni i neodređeni pridjevi razlikuju samo po naglasku, pa se to niti ne vidi kad je napisano. Ali, za muški rod je i oblik drukčiji.

Osamostaljivanjem Hrvatske naglo je, uz zdušnu podršku političkog vrha, došlo do nerijetko nasilnog "pročišćavanja" hrvatskog jezika od posuđenica preuzetih iz susjednih jezika, posebice srpskog. Kakvo je vaše mišljenje o tom procesu?

Uvijek se jako nakostriješimo na neke riječi koje su se uvriježile, i ne vidim zašto bismo ih trebali pošto-poto istiskivati. S druge strane, kad takve riječi istisnemo, onda dolaze riječi iz engleskoga jezika, protiv kojih se nitko ne buni. Dakle, jedno ćemo očistiti i pripremiti teren da ove druge dobro slete i još se bolje prihvate, a često su to riječi koje osamdeset posto ljudi ne razumije.

Recimo, nedavno se u jednim novinama pojavio podlistak, u kojima jedna gospođa piše nekakav uvodni i zove se "life coach". Svi se pitaju što to znači – ljudi to ne razumiju. To je vjerojatno i inače nešto neopisivo – neki savjetnik za život. To su i inače neke neuhvatljive i fluidne stvari, za koje, valjda, nemamo riječ.

S druge strane, ideja "pročišćavanja" jezika posve je utopijska. U krajnjoj liniji, čak i najveći svjetski jezik obiluju posuđenicama, pa je tako, recimo, oko jedne trećine engleskog leksika, zapravo, francuskog porijekla. Koncept "čišćenja" jezika od stranih elemenata je stoga neodrživ i nužno nedosljedan. Jer, dok se "izbacuju" riječi za koje postoji kakva-takva svijest o njihovom stranom porijeklu, ne dovodi se u pitanje vrlo velik korpus riječi koje su također posuđenice, ali su se u praksi toliko uvriježile, da ih više gotovo nitko ne doživljava stranim tijelom u hrvatskom jeziku...

Kad kažemo "čamac", uopće nismo svjesni da smo izrekli turcizam. To je riječ koja potječe iz turskoga jezika, u kojem "çam" znači crnogoricu – dakle, drvo koje je izdubeno i iz kojeg su valjda radili prva plovila. "Cipela" je, recimo, hungarizam. Uopće ne možemo reći da to nisu riječi i hrvatskoga leksika – jesu. Nikad ne možemo, niti je to potrebno, "očistiti" jezik, pa da kažemo da je to "čisti" hrvatski jezik. Hrvatski je jezik upijao s raznih strana, a i dao je neke riječi drugima. To je sasvim normalna pojava takozvanog jezičnog posuđivanja.

Pretjerani jezični purizam devedesetih je, osim navodnim "pročišćavanjem" jezika, rezultirao i invazijom raznih, često rogobatnih neologizama. Ipak, oni uglavnom nisu zaživjeli u praksi...

Količina takvih riječi, ako prebrzo i prenaglo ulazi u jezik, izaziva suprotan učinak – jednostavno, ljudi se tome počnu smijati i ne prihvaćaju ih. Istina je da je i Bogoslav Šulek na taj način stvarao riječi, i danas uopće ne možemo zamisliti kako su ljudi živjeli bez "kolodvora" ili "časopisa" – sve su to njegove riječi. Međutim, takve riječi mogu malo-pomalo ulaziti, ali, ako se odjednom bombardira njima, onda će se sasvim sigurno postići suprotan i neželjen učinak.

Hrvatska standardnojezična praksa, dakle, nije baš sjajna. Tko je odgovoran za takvo stanje?

Trebamo razlučiti za koji bi sloj jezika tko bio odgovoran. Za standardni jezik, dakle za jezik u javnoj upotrebu, sasvim je sigurno da škola, kao obrazovna ustanova, treba poraditi na tome da hrvatski jezik ne bude samo na predmetu koji se zove "Hrvatski jezik". Ta bi škola sve predmete trebala držati na standardnom hrvatskom jeziku. Od toga smo vrlo daleko – to je ideal prema kojem možemo težiti, ali sumnjam da ćemo ga ikad dohvatiti, jer za to nema volje. Nastavnički fakulteti ne vode nikakvu brigu o tome da budući nastavnici biologije, kemije, fizike, likovnog ili bilo kojeg drugog predmeta imaju barem jedan semestar hrvatskog standardnog jezika, iako se u jednom semestru, nažalost, ništa ne može napraviti. Nekad su na takvim fakultetima studenti imali barem dva semestra standardnog jezika, jer jednostavno nikada ne znate u kojem ćete kraju raditi. A svrha je standarda da se mogu svi pripadnici jedne jezične zajednice sporazumijevati na istom kôdu – standard tome i služi.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Nives Opačić - razgovor o jeziku našem svagdašnjem
Nives Opačić i pitanja jezične prakse
Hrvati lako prihvaćaju sve što je strano

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici