Retrospektiva Mirka Ilića u Gliptoteci HAZU

07.05.2008. Print | Pošalji link

Neki ambiciozniji izložbeni pregled karijere Mirka Ilića dugo se najavljivao, a na njegovu se realizaciju se uz par propalih pokušaja čekalo gotovo osam godina.

Zagrebačka publika u međuvremenu je ipak imala priliku ponešto i vidjeti, počevši od serije radova s erotskim motivima «Seks i laži» u studiju Josip Račić, odnosno računalnih 3D grafika kakve Ilić radi u Americi posljednjih godina, pa do nedavne izložbe «30 godina kasnije», kojom je predstavljeno rano razdoblje njegovog djelovanja, smješteno u kontekst pojave punka u bivšoj Jugoslaviji. Aktualna izložba po prvi put nudi pregled njegovog rada u dizajnu, stripu i ilustraciji od sedamdesetih do danas, osvrćući se dakako i na politički kontekst i kontekst urbane kulture u Zagrebu, kao i onaj drugi, Američki, u okviru kojeg Ilić djeluje od 1986.

Mnogo prije preseljenja u Ameriku, crtao je stripove koje je zajedno s ostalim novokvadratovcima objavljivao u domaćem omladinskom tisku, ali i inozemnim časopisima. Paralelno je dizajnirao plakate, uglavnom za kazališne predstave, te omote ploča zbog kojih ga se i danas usko povezuje s Novim valom. Kada se raspala strip-družina Novi kvadrat, Ilić je potpuno prestao raditi stripove, fokusirajući se na ilustraciju i grafički dizajn u Startu i Danasu. U New York je došao s impresivnim portfoliom, i odmah počeo raditi ilustracije na političke teme za Wall Street Journal, New York Times i magazin Time, a sredinom devedesetih osnovao je 'Mirko Ilić Corp.', koji pokriva uloge studija za grafički dizajn, 3-D računalnu grafiku i dizajn filmskih špica. Izložba u Gliptoteci HAZU obuhvaća sve segmente Ilićeve karijere, počevši od uloge koju je odigrao u urbanoj kulturi Zagreba prije odlaska, pa sve do današnje situacije na njujorškoj sceni, sa stripovima i ilustracijama, preko plakata i omotnica ploča, do oblikovanja knjiga, vizualnih identiteta i filmskih špica.

Temeljitost dijelom proizlazi iz činjenice da je retrospektiva temeljena na istraživanju za monografiju o Iliću, čiji je autor dizajner i teoretičar dizajna Dejan Kršić. Osvrćući se na okolnosti u kojima je realizirana, obojica će reći kako je izložba, kao i knjiga, proizvod amaterskog rada, pri čemu je taj amaterizam, prema njihovoj ocjeni, trenutno najbolje u ovoj kulturi i jedino na što se zbilja mogu osloniti. «Prva rečenica u knjizi je moje pitanje upućeno priređivačima - 'Kome to treba'? Danas definitivno mislim da sam siguran kome ta knjiga treba. Prije dva dana kad sam doputovao i ušetao se u izložbu koja je sva još bila po podu, i kad sam vidio entuzijazam ljudi koju su je postavljali, shvatio sam da to meni ne treba, ali treba njima. Treba nekakvim mladim klincima koji me zaustavljaju po ulici i govore mi da su sretni što sam tu. Moj ego je relativno zadovoljen, međutim, užasno mi je žao kada gledam  kontekst danas u odnosu na onaj od prije dvadeset godina. Tada smo imali ispričnicu koja se zvala komunizam. Sad, nažalost, te ispričnice više nema».
Iz današnje pozicije Iliću je teško shvatiti kako se izložba može bazirati na entuzijazmu nekolicine ljudi, budući da su je Ministarstvo kulture, a inicijalno i grad, odbili financirati. Puno je lakše, kaže, realizirati izložbe njegovog rada u Južnoj Africi, Mađarskoj, Austriji, Parizu ili Los Angelesu, pri čemu neke od tih sredina imaju u arhivama veći izbor njegovih radova nego što ga se moglo pronaći u institucijama u Zagrebu.

«Veći dio radova predstavljenih na izložbi dolazi od moje mame, zato što vaše institucije ne skupljaju radove. Jučer sam pronašao moj portret Andrije Maurovića iz 1975., kada sam kao klinac njemu išao u posjet, da mu odam pažnju koju mu drugi nisu odavali. Mislim da je vrlo važno da se takvi ljudi prepoznaju kako bi se prepoznale neke prave vrijednosti i da bi se stvorile nove generacije koje će napraviti novi Polet, novi Novi kvadrat, novu Azru. Užasno mi je tužno da trideset godina kasnije klinci slušaju istu glazbu koju smo mi slušali, dive se istim stvarima kojima smo se mi divili, zato što im je netko u međuvremenu ukrao mladost».     

Dejan Kršić je u knjizi, čiji je sadržaj od narudžbe do tiskanja narastao na oko 300 stranica, nastojao definirati kontekst situacije u bivšoj Jugoslaviji u drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, te ponuditi uvid u kontekst dizajnerske scene u Americi, s kojim je domaća publika, uključujući i dizajnere, daleko slabije upoznata. Knjiga, naime, nije zamišljena tek kao slikovnica koja će pokazati izbor iz Ilićeve goleme grafičke produkcije. «Osnovni problem s kojim sam se susreo u trenutku kad su, još davnih godina u AGM-u Janislav Šaban i Kruno Lokotar naručili tu knjigu, je bila ideja da se knjiga o Iliću može napraviti vrlo lako kao slikovnica. Meni to nije bilo dovoljno, jer sam smatrao da se autora ne može definirati njim samim, nego se mora progovoriti nešto i o kontekstu. Kada se okrenete prema kontekstu, vidite da kod nas postoji jedna prošlost grafičkog dizajna, da postoji uvjetno rečeno tradicija u smislu da se niz ljudi kroz desetljeća bavio grafičkim dizajnom i vizualnim komunikacijama, ali naprosto ne postoji kontinuitet». Kako u kontekstu bivše SFRJ, tako i Hrvatske, pisana povijest dizajna niti popularne kulture, isključimo li kataloge retrospektivnih izložbi i periodičnih izložbenih pregleda, uglavnom ne postoji, a čak ni priznata imena poput Ivana Picelja, Mihajla Arsovskog ili Borisa Bućana nemaju prave kritičke monografije.

S druge strane, za monografiju o Iliću može se možda reći da se uklapa u trend međunarodno prisutan posljednjih petnaestak godina. Riječ je o objavljivanju monografskih publikacija o suvremenim dizajnerima, kakve su dotad bile uglavnom rezervirane samo za najveće autore, kojima se tim činom odaje počast. U predgovoru Kršić piše kako ova knjiga nema pretenzija da bude spomenik autoru, nego joj je namjera da se kroz pregled njegovog rada uspostave neki parametri za kritičko promišljanje domaćeg dizajna, njegovih unutrašnjih dosega i ograničenja, ali i odnosa prema međunarodnoj dizajnerskoj sceni i globalnom kontekstu.

Što se tiče američke karijere Mirka Ilića, on se od sredine osamdesetih profilirao kao autor ilustracija političke tematike za neke od najutjecajnijih novina i magazina. Osnivanjem op-ed stranice New York Timesa unutar koje su objavljivana mišljenja ljudi koji nisu članovi redakcije, početkom sedamdesetih, kaže Kršić, stvoren je okvir za takvu vrstu rada. «Oni su imali potrebu koristiti ilustraciju kao medij koji omogućuje neku dozu slobode, mogućnost reinterpretacije, dodatni autorski zaokret. Zvali su vrhunske ilustratore tog doba da rade svoje autorske priloge, a sa svojim iskustvom Starta i Danasa, Mirko se tu na izvjestan način fantastično uklopio».

Ilić se upravo u tom segmentu s vremenom bio našao u ulozi art direktora. Zanimljiva je, međutim, i činjenica da su mnogi autori koji su radili ovu vrstu ilustracija zapravo došli iz Istočne Europe. Njihov uspjeh nema toliko veze s crtačkom vještinom, koliko s načinom razmišljanja, koji se, smatra Ilić, i danas vrednuje. «Ilustratori i dizajneri iz istočne Europe su naučili čitati između redaka, pa tako i pisati i crtati između redaka. Jedna stvar se crta, a drugo znači, jer je postojao dvostruki zahtjev da se zadovolji i političare i publiku. Amerikanci, koji su relativno u svojim medijima bili 'ravni' dok im se nije desilo ovo čudo od zadnje vlasti, su shvatili kako i oni moraju progovoriti taj 'double talk'. Svi ti jadni istočnoeuropljani su došli dobro izvježbani u tome, tako da su prigrljeni istog trenutka».

Domaći tiskovni mediji, uz izuzetke kao što je Feral Tribune, ne njeguju ilustraciju kakvu su imali Start i Danas, što je, kaže Dejan Kršić,  problem i za nove generacije dizajnera i ilustratora koji nigdje nemaju priliku vježbati i profilirati se sa svojim idejama i crtežima. «Ilustracija zadnjih petnaestak godina svela se uglavnom na ilustraciju dječjih knjiga koja ima osigurano tržište. Vjerojatno vam je otprilike jasno u kojem se registru kreće taj vizualni jezik. Sva ostala ilustracija je ostala na margini. Imamo niz novina u kojima bi se deseci, stotine dizajnera mogli profilirati u neka nova važna imena. Nažalost, urednici i izdavači smatraju da je to nebitno, da je komentar praktično suvišan. Mislim da je na izvjestan način riječ o potcjenjivanju publike».

Prva velika monografija Ilićevih radova, osim gotovo tisuću i pol reprodukcija, sadrži tekst Dejana Kršića, ali i priloge književnica Slavenke Drakulić i Rujane Jeger, teoretičara i kritičara dizajna Stevena Hellera, bivše urednice Graphisa Laetitije Wolff, kao i intervju s Perom Kvesićem i Inoslavom Beškerom koji su kao urednik Poleta i šef nakladno-informativnog odsjeka CDD-a svojim djelovanjem stvarali kontekst u kojem se odvija Ilićev izlazak na scenu krajem sedamdesetih. Sadržaj knjige se tako rastegnuo na nešto više od 350 stranica, a izdavači, AGM i Profil, uspjeli su podići i cijenu na vrtoglavih 590 kuna. Ako mislite da si to ne možete priuštiti, razmišljate sasvim slično kao i autor i dizajner, koji se čak i odrekao vlastitog honorara. Zbog previsoke cijene, a i činjenice da je knjiga za vrijeme promocije još bila u tisku, Ilić sada traži da se knjiga povuče iz distribucije, te najavljuje da će ju izdati drugdje, gdje će cijenu prepoloviti i učiniti knjigu dostupnijom širokoj publici. U međuvremenu, izložba «Mirko Ilić – strip / ilustracija / dizajn / multimedija 1975-2008», koja u potpunosti prati strukturu knjige, traje u Gliptoteci HAZU do 25. svibnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Od Klovića i Rembrandta preko Warhola i Picelja do NSK i MUO
Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja
CRŠ dovodi Paheka, Janjetova i Pecaua, a prisjeća se i Edvina Biukovića
Crtani Romani Šou 2009.
Dejan Dragosavac Ruta
Priprema se knjiga o povijesti grafičkog dizajna u Hrvatskoj
Dejan Kršić radi knjigu o grafičkom dizajnu u Hrvatskoj
U istri ponovo Sa(n)jam knjige
Plakati Mihajla Arsovskog
Fragmenti iz opusa Mihajla Arsovskog u Galeriji SC

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici