Prevođenje u medijima - spustiti slušalicu ili se odmah objesiti?

15.05.2007. Print | Pošalji link

Iako se hrvatska kultura može pohvaliti višestoljetnom tradicijom iznimno kvalitetnih prijevoda kapitalnih djela svjetske književnosti, na nekim uvjetno rečeno nižim razinama prevodilaštva situacija nije blistava.

Iako se hrvatska kultura može pohvaliti sada već višestoljetnom tradicijom iznimno kvalitetnih prijevoda kapitalnih djela svjetske književnosti, na nekim uvjetno rečeno nižim razinama prevodilaštva situacija je sve samo ne blistava. Primjerice, velike nakladničke kuće često, u želji da na tržište što prije izbace neku stranu beletrističku uspješnicu, produciraju brzinski sklepane vrlo površne prijevode. Još je i gore s prijevodima filmova koji se nude u domaćim kinima i videotekama, a sasvim posebno poglavlje predstavlja način na koji se tekstovi iz stranih medija prenose u naše novine, radija, televizije i internetske portale.

Nije da je riječ o nečemu što se ne zna i o čemu se ne raspravlja. No, javni diskurs o situaciji u medijskom prevodilaštvu uglavnom se svodi na uvijek ista opća mjesta o neispravnom korištenju određenih elemenata hrvatskog jezičnog standarda, dok je složeni, a, zapravo, ključni međuodnos polaznog i dolaznog jezika pitanje koje se zaobilazi ili čak posve previđa.

No, upravo se tim problemom u domaćoj medijskoj jezičnoj praksi u posljednje vrijeme počela baviti institucija koja je za to vjerojatno i najpozvanija – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Konkretnije, snage su udružili lektori i studenti katedri za engleski, njemački i francuski jezik. Kako nam je pojasnio student germanistike Branimir Luka Tomić, inače jedan od članova radne skupine koja je koordinirala ovo istraživanje, zamisao je bila analizirati tekstove iz tiskanih i elektronskih medija preuzete iz stranih izvora, te potom ocijeniti stanje medijskog prevodilaštva. Istraživanje još traje, a konačni će rezultati biti okupljeni u internu skriptu, koja bi trebala studente jezika upućivati u osnovna načela kako i kako ne prevoditi.

No, bez obzira na to, već su locirani neki od ključnih problema prevodilačke struke u Hrvata. Prvi, vjerojatno i najveći, jest činjenica da je prešutno gotovo posve prihvaćeno da se od prevodilaca, za razliku od osoba koje podučavaju strane jezike, ne traže nikakve formalne kvalifikacije. To, pak, dovodi do toga da se prevođenjem može baviti praktički bilo tko, što za posljedicu ima nerijetko i elementarnu nepismenost prijevoda, posebice kad je riječ o internetskim medijima.

Među raznim medijskim prevodiocima, međutim, ima podosta i onih koji su školovani upravo na Filozofskom fakultetu. Branimir Luka Tomić tvrdi da se analiziralo i taj aspekt, pri čemu kao ključan problem navodi kako se mnogi studenti u prevođenje upuštaju prerano, već na prvoj ili drugoj godini studija, ali dodaje kako i dalje glavnina prevodilaca nema nikakvih nužnih kvalifikacija za taj posao.

Umjesto bavljenja potankostima pojedinih karakterističnih prevodilačkih pogrešaka, ekipa s Filozofskog fakulteta i inače je sklonija najprije upozoriti na neke načelne probleme, koji nemaju nužno veze samo s hrvatskim ili stranim jezikom, nego i sa širim kulturnim kontekstom. Tako se ističe i da bi prevodilac koji se bavi određenim područjem morao imati uvid i u kulturološko zaleđe govornog područja kojim se bavi, a upravo (i) nedostatak takvog uvida rezultira lošim prijevodima. Kao ekstreman primjer navodi prijevod njemačkog filma "Život drugih", koji obiluje greškama, pa je tako, recimo, fraza "ich hänge jetzt auf", umjesto sa "spustit ću slušalicu", prevedena kao "idem se objesiti".

Ono što se također često previđa u raspravi o prenošenju informacija iz jednog jezika u drugi jest i to da bi se temeljita analiza prijevoda trebala baviti i na stranom jeziku napisanim izvornikom. Naime, ako je već i izvornik loše napisan, onda prevodilac ima dodatan posao ispravljanja teksta i prilagođavanja duhu hrvatskog jezika.

Što, dakle, učiniti ako se želite ozbiljno i kvalitetno baviti prevođenjem? Branimir Luka Tomić nudi odgovor koji se na prvi pogled može činiti elitističkim, ali je, zapravo, najlogičnije moguće rješenje: valja upisati studij jezika i primiti se posla. Bolonjski proces je pritom ponudio i mogućnost specijalizacije, pa je tako od prošle akademske godine moguće upisati i prevoditeljski studij na Filozofskom fakultetu, uz već postojeći program pri Katedri za konferencijsko i simultano prevođenje na Pravnom fakultetu.

Ipak, čak niti najtemeljitiji mogući studij nije sam po sebi garancija kvalitete novih prevodilačkih kadrova. Naime, s obzirom da je jezik živa tvar u stalnoj mijeni, njime se valja konstantno baviti i izvan okvira studija. Tomić u tom smislu citira jednu svoju profesoricu, prema kojoj je jezik "poput konja koji galopira, i kojeg, ako ga se ne zauzda, nikad neće biti moguće uloviti". Stoga svatko tko se želi baviti prevođenjem treba mnogo čitati i pratiti medije, te tako širiti vokabular.

To sve, naravno, jako lijepo zvuči, ali nam medijska, i ne samo medijska praksa uvijek iznova pokazuje kako je svijest o ozbiljnosti, pa i odgovornosti prevoditeljskog posla još uvijek na vrlo niskoj razini. Toliko niskoj da nam ponekad dođe da razgovor o toj temi, umjesto spuštanjem slušalice, zaključimo – vješanjem.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici