Slavoj Žižek: Stvaraju se potrebni uvjeti za krah kapitalizma

11.08.2008. Print | Pošalji link

Slavoja Žižeka nije potrebno previše predstavljati, s obzirom da je riječ o jednom od najpoznatijih živih filozofa i kulturnih teoretičara.

Ovaj iznimno produktivni javni intelektualac i gorljivi ljevičar zasigurno je najuspješniji izvozni proizvod naših susjeda Slovenaca, iako treba reći kako Žižek u deželi ima i značajan broj osporavatelja, i to iz konzervativno-klerikalnih krugova koje u politici personificira aktualni premijer Janez Janša. No, ako neki od dva milijuna Slovenaca ima problema sa Žižekom, ostatak svijeta, ili barem oni koji su u prilici čitati njegove knjige, učinili su od ovog filozofa i psihoanalitičara globalnu zvijezdu, odnedavno i s nadimkom «Elvis kulturalne teorije».

Da je moguće uklopiti i Zagreb u Žižekov globtroterski raspored pokazalo se za vrijeme trajanja Subversive Film Festivala, posvećenog 1968. godini i njenim posljedicama, na kojem je ovaj filozof održao nekoliko predavanja i sudjelovao u javnoj diskusiji na temu svega i svačega. No, kako Slavoj Žižek u svojim tekstovima i poljima interesa baš i nema granica, što ponekad rezultira svaštarenjem, nije bilo teme o kojoj dotični nije imao nešto zanimljivo za reći. Čak i onda kada njegove izjave nakon pažljivijeg razmatranja baš i ne drže uvijek vodu, kod Žižeka se uvijek može računati da će potaknuti na raspravu i na razmišljanje.

Jedno od prvih pitanja s kojima je Slavoj Žižek za vrijeme svojeg boravka u Zagrebu bio suočen jest odnos kulture i kapitala. Konkretno, Subversive Film Festival održan je pod pokroviteljstvom T-Coma, što bi se moglo tumačiti i kao kompromitiranje progresivnih ideja kakve su u crvenoj duši svakog pravovjernog revolucionara. No, za razliku od ljevičarskih dogmatika, Žižek nema problema s korporativnim sponzorima, pa makar oni bili magenta, a svoj stav objasnio je pozivajući se na predvodnika Oktobarske revolucije: «Znate što je Lenjin rekao? Kapitalist će ti prodati i uže s kojim ćeš ga objesiti. S time nemam problema i moramo biti dovoljno nemilosrdni da radimo ono što želimo. To je, ako se mogu koristiti starom staljinističkom terminologijom, tipični problem malograđana, koji se uvijek pitaju jesu li kontaminirani ovime ili onime. Ako se doista boriš,  onda uzimaš ono što ti je na raspolaganju i to bez osjećaja odgovornosti. Trebaš učiniti ono što se učiniti mora. Trebamo se riješiti brige o tome jesmo li zaraženi kapitalizmom kada se borimo protiv njega.»

Kapitalizmom smo, htjeli-ne htjeli, zaraženi svi, a cilj je, barem onih revolucionarno raspoloženih, naći lijek za tu globalnu boleštinu. Žižek upozorava kako je korupcija sastavni dio kapitalizma, te da nije riječ samo o korupciji sustava, nego i ljudske duše. Zbog toga treba pažljivo razmotriti na koji način i s kojim ciljem treba djelovati kako bi se stvari promijenile na bolje, kaže Žižek: «Što je naš cilj? Kada ljevica govori o subverzijama onda je riječ o skromnim ciljevima. Na primjer, razotkriti korumpiranu kapitalističku praksu i natjerati ih da se promijene na bolje. Bojim se da ljevica pristajanjem na ovu igru pospješuje kapitalizam. Borba protiv korumpiranog kapitalizma je borba za bolji kapitalizam, i to se treba raditi do određene granice. No glavni je problem korupcija koja je upisana u samu ideju kapitalizma.»

Korupcija je i negativna pojava na koju se redovito u svim anketama najviše žale i građani Hrvatske, a i Vlada se s vremena na vrijeme hapšenjem raznih sitnih riba busa u prsa svojim navodnim uspjesima u borbi protiv iste. Naravno, još se čeka na uspjeh koji bi doveo do odstranjivanja korupcije iz same Vlade, ali nije baš realno očekivati da ministar policije uhapsi samoga sebe. Uzimajući sve to, ali i širi globalni kontekst u obzir, Slavoj Žižek naglašava kako kapitalizam proizvodi dvije glavne vrste korupcije, konstitutivnu i empirijsku: «Posebno se treba boriti protiv empirijske, no nikada ne smijemo zaboraviti temeljnu korupciju koju kapitalizam sa sobom nosi. Desničari su bili u pravu kada su govorili da se prestanemo zavaravati, jer je stvarni, postojeći socijalizam ujedno i jedini mogući. Zamjerali su nam kako nemamo pravo stalno se pozivati na autentični socijalizam koji tek treba doći. U redu, ali napravimo danas istu stvar s kapitalizmom. Ono što danas imamo je pravi kapitalizam i ne trebamo se praviti da negdje tamo postoji neki bolji.»

Kapitalizam je dakle takav kakav jest, a to zasigurno nije nešto pretjerano lijepo, no teško je zamisliti kako bi itko mijenjao svoju relativno ugodnu europsku egzistenciju, koju omogućava kapitalizam i eksploatacija siromašnijih dijela svijeta, za život na Kubi ili u Kini. Prihvaćanje realnosti, ističe Žižek, ključna je stvar u borbi protiv kapitalističkog sustava, a jedna od tih realnosti jest da se u njemu sada nalazimo, te od njega, naravno, profitiramo: «Nadam se da nas sve to neće natjerati na zaključak kako je sve što činimo automatski kooptirano u postojeći kapitalistički sustav. I da onda ne trebamo činiti ništa. Stvari su u tom slučaju precizne i treba se postaviti lenjinistički: konkretna analiza konkretne situacije. Pravilo kojim se ja vodim jest da nije toliko važna radikalnost zahtjeva samog po sebi. Ponekad je mnogo uspješniji skromniji, ali kritički zahtjev. Na primjer, u Jugoslaviji se mogla napisati filozofska knjiga koja odbacuje cijeli socijalizam kao ideju, kao i njegovu logiku, što nije bio toliki problem. Ali, ako biste zatražili malu promjenu izbornog zakona mogli ste upasti u velike nevolje.»

Jedna od konkretnih stvari kojima se moderna ljevica treba baviti jest, tvrdi Žižek, borba protiv neoliberalnog iskrivljavanja povijesti. Od 1968., kada su studenti dizali bune kako bi promijenili cijeli svijet, ponajviše je u sjećanju ostao «feel good» osjećaj seksualne revolucije, slobodne ljubavi, konzumiranja raznih droga i svenarodnog hedonizma, no kada se malo bolje pogleda, činjenice ukazuju i na druge važne aspekte tog vremena: «Jedna od najvažnijih stvari danas je borba za sjećanje. Ako uzmemo '68. kao primjer, vidjet ćemo da je nestala njena radikalna dimenzija. Slično je i s Martinom Lutherom Kingom. Postoji odličan esej američkog teoretičara Henryja Lewisa Taylora u kojem on kaže kako se svi sjećaju Kingove najpoznatije rečenice, «I have a dream». Svako dijete danas zna da je Martin Luther King imao san, ali nitko ne zna koji! To nije bila samo rasna jednakost, jer se King na kraju pomaknuo mnogo više ulijevo, protestirajući i protiv rata u Vijetnamu. Kada je ubijen u Memphisu on nije sudjelovao u antirasističkim demonstracijama nego podržavao sindikate koji su štrajkali.»

S druge strane, Slavoj Žižek navodi i alarmantan primjer iz Južne Amerike, konkretno Brazila, gdje je ljevica neko vrijeme bila prilično uspješno neutralizirana. Perfidni način oduzimanja društvene relevantnosti idejama socijalizma uspješno je proveden na sljedeći način: «U Brazilu su mi rekli kako su imali prilično pametne vojne vođe za vrijeme vlasti hunte, čak pametnije od Pinocheta. Sedamdesetih godina, kada je na vlasti bila hunta, Brazil je doživio zlatno doba akademskog marksizma. Ne šalim se. Generali su znali da ako marksizam pretvoriš u nešto samo akademsko, teorijsko, onda neutraliziraš stvarni angažman ljudi na promjenama.»

Navodeći brazilski primjer Žižek zapravo ukazuje na to kako je uvijek potrebno teoriju provoditi u praksi, što se u slučaju socijalizma do sada i nije pokazalo najsretnijim. Ipak, odustati ne treba, iako trenutno nitko baš i nema ideju što bi se trebalo činiti kada je riječ o globalnoj socijalističkoj revoluciji. Također, treba obratiti pažnju i na činjenicu da je radikalni revolucionar Karl Marx danas slavljen od svih kao ekonomski i kulturološki vizionar. No, ako je već zagovornik diktature proletarijata općeprihvaćen, onaj koji je Marxove ideje prvi koliko-toliko uspješno pokušavao realizirati baš i nije: «Dovoljno je pogledati moje iskustvo kada sam 2000. godine u Essenu organizirao kongres o Lenjinu. Tamo se odmah pojavila njemačka tajna služba, BND, a njemački mediji su me bojkotirali sljedećih pet godina. Postoji jasna podjela, i Marx je u redu, ali Lenjin nije. Danas svi vole Marxa, pa čak i na Wall Streetu. Marx je danas prihvaćen na dva načina. Prvi je njegova logika samoreprodukcije, on je predvidio globalni kapitalizam, a drugi je Marx kao kulturni kritičar.»

Kako stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će i Lenjin postati novi idol brokera s Wall Streeta, a možda nije ni u tako dalekoj budućnosti mogućnost da Europa i Amerika u panici od navale emigranata iz Trećeg svijeta počnu otvarati svoje gulage, po uzoru na druga Staljina. Jer u kapitalizmu nije nikada bilo pretjerano važno što je čija ideja, nego može li se u svemu tome zaraditi. U takvoj situaciji, kaže Žižek, razumljiva je određena doza umora i razočaranja među onima koji i dalje sanjaju o socijalističkoj utopiji i ukidanju privatnog vlasništva: «Mogu razumjeti, nakon svega što ste čuli ovdje, da vaša reakcija bude kako danas ne postoji pravi način za veliku promjenu. I ako priznate ono što liberali stalno samozadovoljno ističu, a to je da barem razvijeni Zapad živi relativno dobro, zašto se onda uopće držati ideje radikalnih promjena? Zašto jednostavno ne odustati od svega? Milijuni ljudi u Europi žive bolje nego ikada prije i zašto onda ne odustati od sna o revoluciji? To je danas ključno pitanje.»

Odgovor Slavoja Žižeka je, ruku na srce, radikalan, pa i pomalo proročanski. Ako se pokaže za deset-dvadeset godina kako je u svojoj analizi bio u pravu možda će njegove biste i kipovi krasiti gradske trgove u globalnoj komunističkoj utopiji: «Možemo primijetiti puno znakova, od ekologije do novih formi aparthejda, koji ukazuju da nova revolucija uskoro započinje. Nestašice hrane, opći kaos, latentni građanski ratovi u mnogim zemljama, sve to je priprema za jedan radikalan čin. Nitko ne tvrdi kako će to biti staromodna lenjinistička revolucija, ali znakovi nadolazećih promjena se množe kao zečevi, kako se to često kaže. Trenutni sustav neće moći postojati beskonačno i ako pažljivo pogledate, posvuda ćete vidjeti promjene.»

Da bude jasno, Žižek tvrdi kako se stvaraju svi potrebni uvjeti za konačni krah kapitalizma, te da je potrebno započeti razmišljati o tome kako taj proces pospješiti kao i što činiti kada se slom dogodi. Odgovor na to pitanje, nažalost, ljevica još uvijek nije ponudila, pa predviđanja Slavoja Žižeka o revoluciji koja je iza ugla, podsjećaju na Nostradamusa i njegova proročanstva.

Bilo kako bilo, ako i kada se konačno svi pokvareni kapitalisti ogole do kosti, samo u teoriji, ili možda u praksi obješeni na bandere, ipak postoji nekoliko njihovih postignuća koja hrabri novi svijet komunizma treba zadržati, veli Žižek: «Budimo jasni, najznačajnija ostavština naše zapadne, demokratske civilizacije nisu eksplicitna pravila nego implicitni običaji. U tome sam malo konzervativan, ali sviđa mi se što je nama mučenje spontano neprihvatljivo. O tome se nema što raspravljati. Ista je stvar i sa pravima žena i njihovom položaju. Tu se uvijek postavljam dogmatski. Ne želim nikada živjeti u društvu gdje se mora raspravljati o tome je li ili nije u redu silovati žene. Volim živjeti u društvu gdje je osoba, koja iznosi argumente u prilog tezi kako je u redu silovati žene, odmah proglašena idiotom. Isto vrijedi i za mučenje.»

U svakom slučaju, još uvijek nije moguće odlučiti treba li se pripremati na promjenu svjetskog poretka i pravedniji svijet, te u svemu tome sudjelovati, ili pak smjerno nastaviti životariti na radnom mjestu za minimalac, dok se poslodavac sunča na svojoj najnovijoj jahti. Kako god ispalo, jedino je sigurno da će Slavoj Žižek za tih spominjanih deset ili dvadeset godina, koliko je još do revolucije preostalo po njegovim tvrdnjama, napisati novu knjigu o tome zašto ista nije uspjela odnosno zašto jest. Društveni sustavi se doista i mogu mijenjati, ali će kao konstantna ostati Žižekova produktivnost, što ga zapravo čini ujedno savršenim i kapitalistom i komunistom.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici