Slavoj Žižek: Intelektualni proizvodi su u svojoj biti komunistički

27.08.2008. Print | Pošalji link

Jedna od teorijskih konstanti u radu Slavoja Žižeka, osim naravno oslanjanja na Lacana, jest i njegovo korištenje paralakse u svojim promišljanjima.

Riječ je o supostavljanju različitih situacija i događaja, a sve u cilju kako bi se stvar moglo sagledati iz različitih pozicija, te onda usporediti zaključke. Suprotnost i sukob istih jedna je od temeljnih metodoloških karakteristika Slavoja Žižeka, koji i sam priznaje kako uživa u naizgled apsurdnim tvrdnjama. Ipak, pogledane zajedno, kao cjelina, one mogu imati smisla kao poticaj na promišljanje novoga. Zato i ne treba čuditi kako Žižek često skače s teme na temu i tako pokriva zavidan teritorij modernog života koji onda teorijski obrađuje. S druge strane, takva opuštenost zna dovesti do površnosti, ali i stvaranja toka svijesti u kojem ovaj filozof ispaljuje tvrdnje koje ne bi izdržale rigorozniju logičku ili činjeničnu provjeru.

Iako fascinacija Žižekom u svijetu ne jenjava, polako se pojavljuju i glasovi koji ga opisuju kao šarlatana ili «Elvisa kulturalne teorije», što se može uzeti i kao kompliment i kao uvreda. Za svojeg boravka u Zagrebu, u vrijeme Subversive Film Festivala, Žižek je još jednom pokazao sebe u pravom svjetlu: inteligentan, elokventan, kontroverzan, pop zvijezda po mjeri studenata filozofije. Vjeran sebi, Slavoj Žižek u svojim predavanjima i javnim raspravama pokrio je lepezu najrazličitijih tema, od ljubavi do kineske ekspanzije uz napomenu kako je ovaj intelektualac jedan od rijetkih koji sve to mogu spojiti u koliko-toliko smislenu cjelinu. Prvo je započeo s dekonstrukcijom ljubavi, a kao primjer naveo je poznatu sektu Crkva ujedinjenja, koju je osnovao i predvodi Korejac Sun Moon. Njihov je običaj da se vjenčaju po odredbi svećenika, što se Žižeku prilično sviđa: «Ako ste član njegove sekte, onda vjerujete njegovim tvrdnjama da je povezan s vječnim božanskim umom, koji mu onda kaže tko se s kime treba vjenčati. To je raj, jer vas netko obavijesti da postoji djevojka koja je u, na primjer, Češkoj, Kosovu, Burmi ili Vijetnamu i to je tvoja vječna ljubav. Za one koji u to vjeruju situacija je divna, jer ljubav je grozna stvar. Stalno se pitaš i brineš u vezi nje, a u ovom slučaju sve je eksternalizirano. Jedna briga manje.»

No, ako Žižek već ne brine o ljubavi, onda itekako svoje misli posvećuje globalnom kapitalizmu, čiji je najzanimljiviji dio trenutno Internet. Za ovog filozofa Internet je mjesto na kojem se istovremenu može najpreciznije prokazati mehanizme kapitalističke eksploatacije, no i okruženje koje potiče revolucionarnu djelatnost: «Očito je da su intelektualni proizvodi, da se poslužim starom marksističkom terminologijom, u svojoj biti komunistički. Oni se opiru prodaji, privatizaciji i pretvaranju u običnu robu. Zbog toga imamo apsurdnu situaciju u kojoj kompanije sprječavaju razvoj nekih proizvoda, jer znaju da ne bi mogli kontrolirati njegovu distribuciju. Također, troši se više novaca da bi se zaštitio proizvod od piratstva, nego što se troši na sam proizvod.»

U središtu srca tame world wide weba Žižek vidi Billa Gatesa, najbogatijeg čovjeka na svijetu, koji već dugi niz godina ima snažnu opoziciju na internetu, ali i među intelektualcima, kao utjelovljenje nemilosrdnog kapitalizma koji uništava kreativnost: «To je ironična Marxova osveta. Proizvodnja se razvila do tog nivoa da se roba više ne uklapa u uobičajene kapitalističke obrasce. Ako obratimo pažnju na Microsoftove pokušaje da preuzme Google i Yahoo, možemo primijetiti kako to podsjeća na klasnu borbu. Jer Microsoft je istočni grijeh interneta, a tu se pozivam na ono poznato pismo Billa Gatesa koje je u sedamdesetima poslao tada malobrojnim korisnicima interneta u kojem ih optužuje da ga potkradaju, koristeći bez naknade njegov software.»

Koliko god bio grozan kapitalizam, Slavoj Žižek ne propušta upozoriti kako ništa manje strašna nije ni komunistička Kina. I u njenom slučaju potrebno je, smatra Žižek, pažnju usmjeriti na prave probleme, a ne one koji su moderni, poput fotografiranja s Dalai Lamom i uzvikivanja 'Free Tibet!'. «Ljudi se brinu oko Tibeta, što je jedan mali, smiješan problem. Ima mnogo drugih mjesta na svijetu gdje ljudi mnogo gore pate nego u Tibetu, i to ne bi trebao biti naš glavni problem s Kinom. Brinuti nas treba da oni, dok se mi na Zapadu zabavljamo etičkim raspravama oko korištenja matičnih stanica u znanosti, već investiraju milijarde dolara u genetski inženjering i biogenetiku. U predgrađima Šangaja vidio sam kako se grade velike klinike u kojima će bogataši sa Zapada modelirati svoju djecu po želji.»

Sve te kontroverzne ideje ipak nisu nešto pretjerano novo. Iako je danas znanost na najvišem mogućem nivou, i prije se pokušavalo genetski modificirati ljude. Za divno čudo, predvodnici u tome jedno vrijeme su bili baš komunisti, koji inače nemaju moralno-religijskih problema kada je riječ o znanosti i putu prema socijalističkoj utopiji: «Postojao je jedan ludi sovjetski biolog, koji je tvrdio kako može kombinirati različite vrste. Staljin mu je u tridesetima dao veliki novac kako bi stvorio hibrid čovjeka i majmuna. Oni su doista tjerali žene da kopuliraju s majmunima! Ideja je bila stvoriti savršenog radnika: nekoga s ljudskom inteligencijom, ali bez razmišljanja i ostalih loših stvari.»

Dok se Kinezi epruvetama bore za bolji, novi način života, u kapitalizmu je smrt i dalje jedna od ključnih tema. Zapad demografski polako nestaje, a Kina i Indija se nezaustavljivo šire, no za Žižeka je još uvijek najvažnije koliku vrijednost ima čiji život odnosno smrt: «U kapitalističkom svijetu i smrt ima cijenu. Najskuplja i najvažnija je smrt djeteta iz Amerike, Izraela i Europe, to uvijek dolazi na naslovnice novina. Ako netko ubije argentinsko dijete, koga briga? Pa ima ih sigurno još deset. Palestinci u svemu tome nisu ni na koji način pri dnu. Ako palestinsko dijete ubije Izraelac, barem se dobije mala vijest u novinama, što je mnogo bolje od 10 tisuća mrtve djece u Kongu na koje nitko ne obraća pažnju.»

Kao i većina ljevičara, i Žižek je podržavatelj Palestinaca u njihovom sukobu s okupatorima iz Izraela, no nije pretjerano tolerantan za bilo koju vrstu rasističkog ekstremizma, pa čak i onoga koji dolazi od potlačenih: «Potpuno se slažem s onima koji kažu kako ne treba raditi kompromise s antisemitima. Na ljevici ima onih koji kažu kako treba razumjeti ako neki Arapi ne vole Židove, jer su im ovi mnogo toga lošeg učinili. Ne slažem se i to ne treba tolerirati! No, najgora vrsta antisemitizma je onaj cionistički. Ideju su mi dali moji izraelski prijatelji koji su mi skrenuli pažnju na činjenicu kako među cionistima ima onih koji najdublje mrze sve Židove koji su kritični prema Izraelu.»

Uživajući u još jednom apsurdu svijeta u kojem živimo, Žižek detaljno opisuje metode koje koriste cionistički antisemiti, uspoređujući ih argumentirano sa starim predrasudama i diskriminacijom prema Židovima: «Oni koriste formulu antisemitizma iz ranog devetnaestog stoljeća. Tvrde kako među nama žive ljudi koji ne prihvaćaju do kraja svoju domovinu i koji imaju skrivene namjere. Na internetu možete naći cionističku stranicu na kojima imate spisak Židova-izdajnika. Znate kako ih zovu? U dobroj staroj nacističkoj tradiciji, oni su Sranje-Židovi ili SHIT-Jews, gdje taj akronim stoji za Self-Hating Israel-Terrorizing Jews.»

Inzistirajući na ovome primjeru Žižek ujedno demonstrira i svoj postupak promišljanja, to jest paralaksu, pa tako dolazi, uz pomoć apsurda i razmatranja istoga, do sljedećeg zaključka o temi koja je tek naizgled nešto potpuno odvojeno: «Mnogi moji prijatelji su tamo, poput Judith Butler. Predstavljaju ih fotografijama na kojima su ispali što je gore moguće, a opisani su vrlo uvredljivo. Judith je opisana kao čudovište koje nije ni muškarac ni žena. Ironično je da je najgori antisemitizam baš onaj židovski. No, sve to mi je bio odgovor zašto su se američki kršćanski fundamentalisti povezali s Izraelom, jer oni su uvijek bili antisemiti. I moj odgovor na pitanje kako je to moguće glasi – još uvijek su antisemiti!»

I doista, brojni su primjeri američkih propovjednika koji svoju političku podršku Izraelu objašnjavaju citatima iz Biblije, ostajući u srži i dalje antisemiti, s idejom kako Židove u konačnici treba preobratiti na kršćanstvo. Zasigurno još jedan apsurd koji će Slavoja Žižeka potaknuti na razmišljanje.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Srećko Horvat voli (i) kroz znakove
Srećko Horvat objavio još jednu knjigu
Subversive film festival posvećen Kini
Kina u fokusu Subversive Film Festivala
Nisi student shopping malla!
Melodije novca i Primorca: Dežulović i Lucić podržali studente Filozofskog
Umjetnost (i) politika na Muzičkom Biennalu
Muzički Biennale Zagreb 2009.
Umire li knjiga kao takva?
Kakva je budućnost knjige u digitalnom dobu?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici