Hrvatska knjižnica za slijepe - jedina koja fond i proizvodi

26.02.2007. Print | Pošalji link

Neke stvari većini su ljudi toliko same po sebi razumljive i uobičajene da o njima niti ne razmišljaju. Želimo li nešto novo naučiti, ili se opustiti uz više ili manje lako štivo, trebamo samo otići u knjižaru ili knjižnicu, uzeti knjigu i pročitati je.

No, nije svima to tako jednostavno. Primjerice, takav nama posve svakodnevan postupak slijepim je i slabovidnim osobama teško izvediv. Jer, knjige koje videća populacija čita, a koje oni nazivaju "crnim tiskom", njima nisu ni od kakve koristi. Stoga se moraju oslanjati na knjige tiskane Braillevim pismom, kojih je, pak, malo i teško su dostupne.

Središnje mjesto na kojem slijepi i slabovidni mogu posuditi, a nakon toga i čitati knjige koje su prilagođene upravo njima u nas je Hrvatska knjižnica za slijepe. Ona je smještena u takozvanom «Tiflološkom kompleksu» na uglu Šenoine i Draškovićeve, gdje su i Savez slijepih, Tiflološki muzej i dvorana Vidra, pozornica Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Knjižnica je formalno osnovana 1965., ali svoje korijene vuče još iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Današnji fond obuhvaća nešto više od dvije tisuće naslova na brajici, što je, u usporedbi s većinom drugih knjižnica, i dalje prilično skroman broj. K tome, relativno nezavidna financijska situacija ograničava, između ostalog, i proširivanje fonda, s obzirom da ova knjižnica sama proizvodi svoju knjižnu i drugu građu. Usprkos tome, naslova je ipak svakim danom sve više, a Hrvatska knjižnica za slijepe redovito objavljuje i četiri časopisa na brajici, te još osam u zvučnom obliku.

Novi polet knjižnici dala je nedavna adaptacija, ostvarena primarno državnim sredstvima. Ravnateljica knjižnice Sanja Frajtag kaže da se time dobio "polivalentan prostor koji će omogućiti da se korisnicima ponude novi sadržaji, kakve druge knjižnice već imaju, a ova dosad nije, poput promocija, tribina i radionica". Iako se uz osobe oštećenog vida asociraju primarno knjige na brajici, Hrvatska knjižnica za slijepe svojim korisnicima nudi i takozvane "zvučne knjige", snimljene na audio kasetama, te na CD-ima u mp3 formatu. Ovaj potonji format, međutim, u ovom slučaju ima i nekih nimalo zanemarivih ograničenja, s obzirom da ne omogućava vraćanje na točno određena ključna mjesta u zapisu. No, i taj bi problem trebao biti uskoro riješen uvođenjem zvučnih knjiga u digitalnom formatu DAISY, koji daje bitno veće mogućnosti lake preglednosti, i to ne samo osnovnog teksta, nego i bilješki, indeksa i drugih elemenata koje imaju i knjige na crnom tisku.

S obzirom da Hrvatska knjižnica za slijepe sama proizvodi svoju knjižnu građu, zanimalo nas je na temelju kojih se kriterija odabiru naslovi koje se ili tiska na brajici, ili snima u zvučnom obliku. Prema Sanji Frajtag, "nastoji se pronaći naslove najviše iz domaće i strane lijepe književnosti, a potom je tu i nešto publicistike, popularne znanosti, alternative, psihologije, memoara, biografija – dakle, sve ono što zanima i korisnike u drugim knjižnicama". Pri odabiru se pak osoblje ove knjižnice vodi "top listama najprodavanijih naslova na trištu, kao i pokazateljima o najposuđivanijim knjigama u većim knjižnicama".

Kada je prije par godina kod nas pokrenut projekt digitalizacije knjiga koje bi slijepima bile dostupne putem Interneta, pojavio se jedan neočekivan problem. Naime, za takvo prenošenje knjiga u novi medij ne postoje nedvosmisleni kriteriji oko reguliranja autorskih prava. Sanja Frajtag, iako svjesna neprecizne regulative, ističe kako ova knjižnica ipak nije imala takvih problema, jer knjige koje se u njoj nude "nisu komercijalne, niti se njima ostvaruje ikakav profit, nego se rade isključivo za potrebe slijepih i slabovidnih korisnika".

Premda bi se iz naziva, a i profila ove knjižnice moglo zaključiti da je namijenjena isključivo osobama oštećenog vida, Sanja Frajtag ističe da su u ukupno 1400 korisnika uključene i još neke skupine naših sugrađana jer korisnik knjižnice može biti svaka osoba koja iz nekog razloga ne može čitati standardni tisak, što uključuje, primjerice, osobe s disleksijom, te nepokretne i teško pokretne osobe. Unutar fonda zvučne se knjige koriste puno više od onih na brajici, "što je nažalost opća pojava, i to ne samo kod nas, nego i u svijetu". To, pak, navodi na pomisao da slijepi polako zaboravljaju čitati pismo koje je upravo njima namijenjeno. Sanja Frajtag kaže kako svaka slijepa osoba tijekom školovanja uči čitati Braillevo pismo, dok je daljnje korištenje tog znanja stvar osobnog odabira. No, upozorava i kako su slijepi "ukoliko ne koriste brajicu, zapravo, polupismeni". Kao primjer navodi činjenicu da zvučni zapis daje samo izgovor pojedine strane riječi, ali ne i potpunu informaciju kako se ta riječ piše, što je, naravno, neophodno ukoliko osoba kasnije tu riječ želi i sama koristiti.

To što je koncem prošle godine dovršena adaptacija Hrvatske knjižnice za slijepe ne znači da su time zadovoljene sve njene trenutne potrebe. Jer, kako nam je rekla ravnateljica Sanja Frajtag, "trebalo bi još obnoviti studije za snimanje zvučnih izdanja, koji su prastari - još iz sedamdesetih godina". No, ministar Biškupić već je obećao da će i taj problem uskoro biti riješen. Nadajmo se samo da je to obećanje bilo iskreno, a ne još samo jedan u nizu poteza kojima političari pokušavaju skupiti još poneki populistički bod. Jer, tkogod bio na vlasti, rješavanje osnovnih, pa i kulturnih potreba hendikepiranih osoba trebalo bi biti jednim od apsolutnih prioriteta. U međuvremenu, više o djelovanju Hrvatske knjižnice za slijepe može se pronaći na stranicama koje su izrađene na način da ih jednako lako mogu pregledavati i videće i slijepe osobe.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici