Community Radio – europska budućnost hrvatskih radijskih valova

04.12.2008. Print | Pošalji link

Neki dan je netko iz neke televizijske debate izišao uvrijeđen zato što je netko drugi uporno ponavljao kako je Hrvatska ne europskom putu samo zato što je, citiramo, „spuštala gaće kad god je trebalo“.

Očito nas ta Europa muči, i ne samo u bazi koju čine sir i vrhnje, nego i u drugim bazama među kojima su i mediji. Doduše, domaći mediji, i tiskani i elektronički, ili su državni ili su ionako u vlasti nekoga izvana, najčešće očekivano iz Europe, pa s njima neće biti velikih problema jednom kad se Hrvatska dočepa žuđenog članstva.

Međutim, kao što i u drugim područjima života, ili poglavlja u famoznim pregovorima ima dosta rupa i nedostataka, tako i medijskoj sceni u Hrvatskoj nedostaje u Europi sve prisutniji i cjenjeniji segment koji čine lokalni, participativni, volonterski, ili jednom riječju, i to engleskom - community mediji. Društveni ili neprofitni, kako god ih se želi zvati, nedavno su postali i tema cijelog posebnog izvješća Europskog parlamenta, čega se u svojem predavanju u Zagrebu na temu povijesti community radija u Velikoj Britaniji i Irskoj dotaknuo i predavač na londonskom University of Westminster Salvatore Scifo. Talijan s privremenom londonskom adresom gostovao je u Zagrebu na poziv Udruge za razvoj neprofitnih medija Nemeza, i pred domaćim je slušateljstvom morao najprije objasniti neke sasvim terminološke nejasnoće: «Definicija društvenog radija u pojedinoj državi ovisi o socijalnoj i političkoj povijesti. U Italiji se zove Radio Libera ili Slobodni radio, tako je i u Francuskoj, dok je u Velikoj Britaniji i Irskoj to Community radio. U Švedskoj se zove Susjedski radio, dok je drugdje on  jednostavno Neovisni radio, kako bi se tim nazivom pokazalo da je neovisan o komercijalnim imperativima ili državnoj vlasti. Ali, na primjer, u Velikoj Britaniji i Irskoj „independent“ ili nezavisni radio je onaj koji ne ovisi o javnom radiju, što znači da iza tog pojma stoje zapravo komercijalne radio stanice. Dakle, i sami nazivi mogu zbunjivati.»

U Hrvatskoj postoji državni radio, kao i državna televizija, o kojima se još sporimo jesu li ujedno i javni ili nisu, ili barem u kojoj su mjeri takvi, te niz komercijalnih postaja o čijoj funkciji brine samo profit i najčešće, inozemni vlasnici. Takva je situacija logična, ali su se neke europske države, iako ne i sve, već odavno pobrinule da i neprofitni sektor dobije svoj dio frekvencijskog, proračunskog i svih drugih kolača. Proces nije ni brz niti lagan, jer je i Velikoj Britaniji trebalo gotovo četiri desetljeća da dođe do današnjih više od sto i sedamdeset licenciranih community radio postaja, te još stotinjak koje čekaju dozvolu ili emitiraju piratski. Još sedamdesetih godina, kad se bitka za društveni medijski sektor tek zahuktavala, postavljene su ozbiljne zamjerke dvosektorskom modelu koji poznaje samo državno i komercijalno.  

Osnovna politička zamjerka javnom i državnom radiju bila je ta da su oni uglavnom samo glas vlasti i države same, za što i dalje ima primjera. Ekonomska se pak odnosila na činjenicu da oni emitiraju samo zbog profita, što njihov program čini orijentiranim na popularizaciju slušateljstva, zbog čega se ne brinu za manjine, posebne grupe, uske lokalne zajednice i njihove interese. Društveni radio zato je najprije alat za jačanje lokalnog identiteta, svijesti o lokalnosti i osnaživanja same zajednice. Na primjer, u Velikoj Britaniji BBC se smatra londonocentričnim, jer ga ne zanima što se zbiva u Škotskoj, pa je zanimljivo promatrati kako se odnosi prema vijestima koje se događaju negdje drugdje. S treće strane, korisno je da lokalni ljudi proizvode program svoje radijske postaje, jer time sami dobivaju određenu moć, medijsku i društvenu.

Dugotrajni proces rasprave i stvaranja uvjeta za pojavljivanje i legaliziranje neprofitnog medijskog sektora u Zapadnoj Europi pomogla su i demografska strujanja, točnije sve veće useljeničke zajednice. Njih karakterizira etnička, vjerska i jezična nepripadnost, zbog koje ostaju izvan ciljane publike državnih ali i komercijalnih medija. No, takve su zajednice samo najvidljivije među, nazovimo ih tako, medijski potlačenima. Kroz osamdesete i devedesete godine, postavljalo se pitanje koncentracije vlasništva u vezi sa stupnjem i otvorenošću medija za javnu raspravu o društvenim i političkim temama, demokratskim procesima i političkoj participaciji. U osnovi tog pitanja je tko predlaže teme velikim, srednjostrujaškim medijima, ili kako poentira Salvatore Scifo: «Ako ne postoji glas koji jasno izgovara što misli civilno društvo, a znamo koliko je teško pristupiti velikim medijskim kućama i ući u njihov program, onda ostaju cijeli dijelovi društva kojima je zapravo onemogućeno da govore o sebi i svojim specifičnim temama.»   

Pored svih ostalih pogodnosti, integrativnih, identitetskih, kulturalnih pa i vjerskih, community radio nudi i mogućnost o kojoj su još tridesetih godina prošlog stoljeća sanjali pioniri nove tehnologije. Riječ je o mogućnosti, danas gotovo zaboravljenoj, da u i ne toliko idealnim uvjetima radio postane sredstvo dvosmjerne komunikacije, tvrdi Salvatore Scifo: «Putem radija možete komunicirati s drugima, ali i oni mogu uzvratiti. Centralizirani mediji podrazumijevaju da postoji središte koje se obraća slušateljstvu, i maksimalna interakcija su telefonski pozivi. Međutim, i onda je pitanje tko filtrira te pozive. Radio koji bi dopuštao dvosmjernu komunikaciji bio bi alat koji bi čuvao lokalni identitet i kulturu i dopustio razgovor o lokalnim temama.»

S obzirom da piše doktorat iz povijesti neprofitnih medija u Velikoj Britaniji i Irskoj, Salvatore Scifo ponudio je bezbroj primjera kako community radio može poboljšati i kvalitetu života. On, naime, može funkcionirati sasvim lokalno, poput onog koji radi samo u vrijeme teniskog turnira i u sklopu teniskog kompleksa u Wimbledonu, ili pak periodički, kao Radio Ramadan koji tijekom svojeg svetog mjeseca slušaju muslimani. Na sjeveru Engleske postoji i nekoliko postaja koje emitiraju isključivo za treću dob, a program čine, na primjer, penzioneri koji čitaju dnevni tisak za one koji više ne mogu sami ali još uvijek čuju, dok se u podlozi smije vrtjeti samo glazba napisana prije 1950. godine. No, postoje i slični korisni programi za nešto mlađu populaciju, s jednako blagotvornim učinkom. Radijska postaja 11 FM u Leedsu, na primjer, tvrdi da je samo mjesec dana nakon uvođenja programa za mlade u tom području stopa kriminala pala za trideset i tri posto.

U Velikoj Britaniji zato je, nakon duge borbe i političke volje laburista, 2004. napokon i postavljen sasvim zdrav zakonski sustav omogućavanja legalnog rada, pa čak i sufinanciranja lokalnih neprofitnih radijskih postaja. Europski parlament je na osnovi istraživanja u tom polju donio 2007. i posebno izvješće, o koje se ni Hrvatska, nadajmo se, uskoro neće moći oglušiti. 

Tim se dokumentom savjetuje zemlje članice da zakonski prepoznaju društvene medije kao posebnu grupu uz već postojeće komercijalne i državne medije. Drugim riječima, on zapravo zahtijeva da zemlje članice u kojima to još ne postoji, učine sve što je u njihovoj moći da se uspostavi taj takozvani treći medijski sektor i da pritom ne unište već postojeću medijsku situaciju. U sklopu toga traži se i određeno oslobađanje televizijskih i radijskih frekvencija, jer bez njih ostaje samo internet kao mogućnost distribucije, ali ako je ciljana publika siromašna ili na bilo koji drugi način deprivirana, od nje se teško može očekivati pristup širokopojasnom internetu. Upravo zato, inzistira se i na tome da distribucija signala bude i digitalna i analogna.

Unatoč britanskim iskustvima i europskim smjernicama koje je na nedavnom predavanju u Zagrebu iznio Salvatore Scifo, prije nešto manje od dvije godine na tribini posvećenoj neprofitnim elektroničkim medijima, rezolutan stav Vijeća za elektroničke medije i Hrvatske agencije za telekomunikacije bio je da u Zagrebu slobodnih radijskih frekvencija nema. Iako su u međuvremenu strukture počele shvaćati kako je i neprofitni medijski sektor nešto o čemu treba razmišljati na putu u Europu, današnje je stanje nepromijenjeno. Možemo se samo nadati, ne zadugo. Pa kad već ostajemo bez sira i vrhnja, da o njima barem možemo govoriti na – lokalnom, neprofitnom i društvenom radiju.

(I.R.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici