Noć kulturnih instituta EU – onoga što Hrvatska nema

12.05.2009. Print | Pošalji link

Stari je i oprobani povijesni koncept pomoću kulture uspostaviti nacionalno jedinstvo i emancipaciju od hegemonije, pa nije pogrešno reći da su i kultura i umjetnost nastavak politike drugim sredstvima.

Savršen primjer toga jest i u prostorima Studentskog centra 9. svibnja održana Noć kulturnih instituta Europske unije, s ciljem ujedinjavanja partikularnih nacionalnih identiteta, mentaliteta i preokupacija u jedan zajednički, sveeuropski narativ. U Zagrebu su se, po drugi put, okupili Austrijski kulturni forum, British Council, Francuski, Talijanski i Goethe instituti, te ogranak španjolskog instituta Cervantes, kako bi hrvatskoj publici predstavili radove umjetnika iz njihovih zemalja, ali i svijetlu budućnost europske Lijepe naše, u kojoj će se na isti način za koju godinu predstavljati i hrvatske umjetnike u državama EU ili onima koje to tek postati žele.

Noć kulturnih instituta EU trajala je od večernjih sati pa sve do ponoći, a video-radovi, instalacije, izložbe i performansi bili su raspoređeni diljem razuđenog građevinskog kompleksa Studentskog centra, s time da se Francuzi ipak nisu mogli predstaviti u ruševnom Francuskom paviljonu. Među gostujućim umjetnicima, među kojima je bilo i zagrebačkoj publici poznatih imena, poput Marcel-li Antunez Roca, koji je svojedobno gostovao na Eurokazu, izdvojio se Austrijanac Thomas J. Jelinek, po tome što je u svoju instalaciju uključio i glas hrvatskog naroda. Riječ je o njegovom dugotrajnom projektu «FUTURE 1», čija geneza ima i teorijsku podlogu, kao što je čest slučaj u suvremenoj umjetnosti: «Razmišljanje o budućnosti i konceptima koji dolaze zahtijeva svijest o percepciji budućnosti. Moja prva ideja je bila doprijeti do ljudi, te ih dovesti u situaciju u kojoj se moraju suočiti s nadolazećim vremenom, jer ljudi sami stvaraju budućnost, ostvarujući svoje ideje. Također je potrebno znati svoju korijene, te prepoznavati sadašnjost. Ovaj projekt je zapravo samo početak veće priče, a izlagao sam ga u Beču i Šangaju, te sada i ovdje.»

Konkretno, Jelinek snima intervjue s djecom starosti od 12 do 17 godina, ispitujući ih o njihovom viđenju svijeta i njegove, a time i vlastite, budućnosti. Odgovori djece su uvijek na njihovom materinjem jeziku, s engleskim prijevodom, i ne samo da nam nude prozor u ono što tek dolazi, nego nam ukazuju i na to kakve vrijednosti današnje društvo usađuje svojim mladima: «Ponosim se tom djecom, jer uvijek daju zanimljive odgovore. Djeca se trude dati precizne i jasne odgovore, te izraziti velike koncepte za koje ih drugi prije nisu pitali. Istovremeno odgovaraju spontano, pa  je za mene ova instalacija više od pukog pričanja o budućnosti, nego prikazuje i potencijal ljudskih bića.» Jelinek je do sada razgovarao s djecom s nekoliko strana svijeta, a hrvatska mladež se pokazala sličnom svojim vršnjacima iz Austrije ili Kine: «Svi oni, bez ikakvih izuzetaka, odakle god dolazili, iz Azije, Afrike ili Europe, imaju mračan i pesimističan pogled na budućnost. Primjerice, sva djeca smatraju da se pomoću politike ništa važno ne može promijeniti u svijetu, i zato je potrebno mijenjati samu svijest ljudi kako bi se mijenjao svijet.»

Kao međunarodno priznat umjetnik Thomas Jelinek sada vodi, građanskim kriterijima, jedan lagodan život, te sljedeće dvije godine planira putovati svijetom i nadograđivati svoj projekt razgovora s mladima, sve to zahvaljujući i izdašnim europskim potporama za razvoj kulture i umjetnosti. EU se ponekad čini kao Meka državno financirane kreativnosti, što ima i dobre i loše strane: «Kada je riječ o kulturnoj politici EU, postoji svijest da je ona izuzetno važan čimbenik. Zato se i troši se mnogo novaca na kulturu. S druge strane, EU na kraju ipak pokreće ekonomija, i na njoj se sve zasniva, pa se iz te polazišne točke nikada ne može daleko doći s kulturom, o kojoj političari rijetko diskutiraju.» Europski umjetnici se, dakle, najviše brinu oko upliva ekonomskih interesa u kulturne sfere, te pretvaranja svega u robu, kao što se kod nas tretira znanje i studiranje.

Noć kulturnih instituta EU je pak pokazala kako je Hrvatska doista i odavno, na što se u nas najdraže pozivaju desničari, dio Europe, jer su prezentirani radovi jasno pokazali dvije stvari. Prva je da sve što netko zamisli i napravi u Španjolskoj ili Engleskoj jednako efektivno rezonira i u Zagrebu, a druga je dobar odaziv publike, koju umjetnost itekako zanima. Jedino što u cijeloj priči nedostaje jest hrvatska verzija British Councila ili Goethe instituta, a vjerojatno je uskoro niti neće biti, jer se naši kulturni instituti, poput Matice Hrvatske, još uvijek bave prošlošću i samo onime što se tiče četiri milijuna Hrvata, autistički odbijajući ideju da se svih tiče cijeli svijet.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Noć kulturnih instituta Europske unije

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici