Strpljen nije spašen ako je nezavisan i mlad

13.05.2009. Print | Pošalji link

Prošle su četiri godine otkako je niz javnih tribina rezultirao deklaracijom "Nezavisna kultura i mladi u razvoju grada Zagreb".

Njome su definirani prioriteti gradske politike u tom području i, što je još važnije, potpisali su je predstavnici političkih stranaka koje su se u tom trenutku borile za vlast. Među potpisnicima je bio i sadašnji gradonačelnik Milan Bandić, no njegov potpis nije puno pridonio da ta deklaracija ne ostane još uvijek uglavnom mrtvo slovo na papiru.

Kako su pred nama novi lokalni izbori, ukazala se potreba sumiranja onoga što je sve iz Deklaracije u protekle četiri godine ostvareno, a što nije. To je i učinjeno prošlog tjedna na okruglom stolu u Novinarskom domu, održanom i opet pod nazivom "Nezavisna kultura i mladi u razvoju grada Zagreba", ovaj put i sa znakovitim nadnaslovom "Strpljen - spašen", inače omiljenom poštapalicom onoga koji «neprijatelje pobjeđuje ljubavlju i dobrotom».

Prvi pokušaj sumiranja dala je Emina Višnić, ravnateljica novoosnovanog Centra za nezavisnu kulturu i mlade, koja je rekla kako su "ključne izjave u protekle četiri godine one u kojima se govori o lopovima, švercerima i tome kako od alternativne kulture neće ostati ni 'a', a u isto se vrijeme isticalo važnost kulture i veliku brigu za mlade". Ključno pitanje pritom je bilo i ostalo ono prostora za nezavisnu kulturu – spominjalo se i obećavalo Badel, Goricu, Zagrepčanku, Paromlin, Kulušić i Lapidarij, Uljaru, đačke domove, pa čak i podrum Gradske kavane i Grički tunel. No, Emina Višnić upozorava kako "do dana današnjeg ama baš nijedan od tih prostora nije promijenio svoju funkciju niti prenamijenjen za potrebe nezavisne kulture i mladih, a kamoli opremljen da bi mogao vršiti tu funkciju".

U svemu tome uvijek se iznova ponavlja isti scenarij odnosa gradskih vlasti prema nezavisnoj kulturnoj sceni: "najprije obećanja, potom ignoriranje i opstrukcija, a kada ekipa ne odustane, slijedi faza potpuno neutemeljenog optuživanja i prokazivanja – a ako to ne upali, stvar se spašava podilaženjem onima koje se do maločas pokušavalo uništiti, što nekako koincidira s približavanjem izbora". Tipičan primjer tog scenarija je i osnivanje Nezavisnog centra za kulturu i mlade, što je obećano prije četiri godine, ali provedeno u djelo tek prije nekoliko mjeseci. Centar je dobio i uredski prostor, ali se zato, usprkos obećanjima, ne nazire trenutak kada će dobiti i prostor za održavanje programa, bez kojeg je njegovo postojanje do daljnjega besmisleno.

Međutim, kad je riječ o zahtjevima iz Deklaracije, stvari iz perspektive člana Gradskog poglavarstva Duška Ljuštine izgledaju nešto drukčije. On, doduše, priznaje da pomaka oko prostora Badela, Gorice i Paromlina nema, ali i dodaje da je "postojeća infrastruktura ustanova u kulturi maksimalno otvorena nezavisnim programima, naravno, s problemima koje se susreće u svakodnevnom životu i poslovanju". Nadalje, prema Ljuštini, "doneseni su kriteriji za sklapanje višegodišnjih ugovora o dodjeljivanju prostora, osnovano je novo posebno povjerenstvo i, kao pilot-projekti, realizirani Kino Europa i Močvara". No, kad spominje Močvaru, koja će uskoro ponovno otvoriti svoja vrata, član Gradskog poglavarstva zadužen za kulturu i sve oko nje prešućuje da je upravo slučaj tog kluba bio paradigmatski za politiku trenutne gradske vlasti prema nezavisnoj kulturnoj sceni.

A kad je već riječ o paradigmama, njih je bilo ne samo u misaonoj, nego i u personalnoj sferi. Goran Sergej Pristaš tako problem čitavog sustava vidi u tome što relevantne gradske institucije ne funkcioniraju na institucionalnoj, nego na personalnoj razini. Kao tipičan primjer navodi slučaj sada već bivšeg pročelnika Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Pavla Kalinića. Za Pristaša je to "gospodin koji ne funkcionira kao voditelj tog ureda i koji, kad tražite nešto od njega, viče i poseže za nečim što personificira oružje – do njega se ne može doći, ne rješava gotovo ništa, iznad njega je samo gospodin Ljuština, a ispod njega niz službenika koji nemaju moć odlučivanja, pa u tom uredu ne možete riješiti ništa, osim pokušati doći do gospodina Ljuštine preko tog ureda".

Spomenuti se Ljuština na kraju našao u situaciji u kojoj se morao braniti od niza vrlo utemeljenih kritika, vezanih uz nerealiziranje načela iznesenih u Deklaraciji o nezavisnoj kulturi i mladima u razvoju grada Zagreba. A kad se već nije mogao obraniti argumentima, posegnuo je za uobičajenom političkom strategijom – obećanjima. Rečeno on tako da je u Deklaraciji "devet točaka, koje će do ove jeseni biti riješene sve". Emina Višnić, međutim, nije prihvatila taj i takav odgovor, rekavši da je sadašnja vlast imala četiri godine, te da to što se obećava da će nešto biti riješeno na jesen ne znači mnogo. A kako će ubuduće izgledati gradska politika prema nezavisnoj kulturi i mladima, barem u sljedeće četiri godine, ne mora nužno ovisiti o Dušku Ljuštini i Milanu Bandiću.

S druge strane, nije baš zabavno u plaćenom novinskom oglasu čitati listu potpore aktualnom gradonačelniku najavljenu savršenim naslovom «Kulturni djelatnici znaju». Na  joj je zaista dosta uglednih imena, ili barem medijski prepoznatljivih i zato privlačnih. No, za gotovo svakog od njih može se, i bez puno mozganja, pronaći razlog zašto su potpisali to što su potpisali. I, naravno, nije riječ o sukobu interesa. Jednostavno, kod nas, ili u nas, se zna kako se stvari rade. Pa onda to znaju čak i kulturni djelatnici. Ukratko, zna se tko je strpljen, a tko na kraju – spašen.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Grad izigrao Nezavisnu kulturu?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici