Okrugli stol: smisao umjetnosti i reforme institucija

31.07.2007. Print | Pošalji link

Unatoč poslovici da se poklonjenom konju ne gleda u zube, i uvriježenom stavu kako je, kad je riječ o sferama duha, nepristojno govoriti o novcu, činjenica je ipak da i umjetnici moraju jesti.

Tako se o ekonomskoj strani umjetnosti zapravo sve češće raspravlja, pa je pitanje koliko košta koji festival, točnije što, u onoj poznatoj formuli, porezni obveznici dobivaju za svoj novac, postalo sasvim uobičajeno. U kapitalizmu u koji smo skočili naglavačke ionako sve počiva na snazi kapitala, pa ni umjetnost tu ne može biti iznimka.

No, postoje različiti modeli kulturne proizvodnje, a ovaj europski kojem donekle pripadamo, ipak pazi na svoj duh, i državna je pomoć umjetnosti neizbježna. Međutim, kako je ta pomoć podijeljena drugo je, ali za hrvatske prilike i te kako važno i bolno pitanje. Upravo zato više nijedan razgovor o umjetnosti bilo koje vrste ne može zaobići financijska i organizacijska pitanja, pa iznimka nije bio ni okrugli stol održan u sklopu ovogodišnjeg Eurokaza pod naslovom «Talent – rad – koncept», održan u kafiću Teatra &TD. 

To naravno nije bio prvi razgovor o neovisnim skupinama, kompanijama i umjetnicima u Hrvatskoj, čiji je proizvod, kad se već koriste kapitalistički termini, u pravilu bolje vrednovan izvan naših granica. Položaj te druge kulture izaziva ogorčenost, pogotovo usporedi li ga se s onim  reprezentativne kulturne elite skupljene u gradskim kazalištima i orkestrima, ili pak kluba povlaštenih filmaša koji o početku snimanja niti ne razmišljaju dok im uredi ili ministarstva nisu doznačili barem polovicu željenog projektnog proračuna. Umjesto raspravom o talentu i konceptu, okrugli stol ovogodišnjeg Eurokaza počeo je s radom, točnije s nevidljivošću rada izvaninstitucionalne scene, koju čine najraznovsrnije grupacije umjetnika. Njih pak objedinjuje tek  – nepripadanje, jer, tvrdi Goran Sergej Pristaš iz Bad Co., su im vrata institucija zatvorena.  

Neovisna izvedbena hrvatska scena specifična je po tome što pravih producenata ima samo dva, i oni već dugo nisu u Hrvatskoj, smatra Pristaš. Ta dva producenta su zapravo producentice, umjetničke ravnateljice Tjedna suvremenog plesa i Eurokaza, Mirna Žagar i Gordana Vnuk. No, dok prva još razmišlja o povratku, druga ga je definitivno i najavila, što Eurokaz postavlja u novu poziciju. S obzirom na dvadesetogodišnju praksu, Festival novog kazališta postao je, paradoksalno, nekom vrstom izvaninstitucionalne institucije čiju se snagu u pokušaju redefiniranja kulturne slike Zagreba i Hrvatske više ne može i ne smije zanemariti. Utoliko se interesi neovisne scene i Eurokaza u svom novom, produkcijskom izdanju, poklapaju. Primarni cilj je ionako zajednički, napominje Gordana Vnuk, a to je prostor. «Neovisna scena je dostigla tu razinu da jednostavno mora dobiti prostor» smatra Vnuk i navodi primjer Kampnagela. Hamburški centar neovisnog kazališta kojim je ravnala šest godina nastao je skvotiranjem, i ta se vrsta izvaninstitucionalnog pritiska pokazala učinkovitom jer je gradska vlast prepoznala snagu kontinuiranog programa koji je neovisna scena održavala u zauzetom prostoru.

U Hrvatskoj je pak malo drukčije, i borbu za prostor neovisna je scena odlučila izvesti korektno, pa se, na primjer, iz kompleksa Badela i Gorice izašlo nakon izuzetno uspjele Operacije Grad. Emina Višnić iz udruge Clubture tvrdi da u Zagrebu ni ne postoji netko tko bi, kao u njemačkom slučaju, uvidio snagu i potrebe neovisne scene, jer ovdje ni ne postoji nikakva kulturna politika niti jasan sustav odlučivanja u tom  sektoru. I dok jedna strana igra korektno, druga igra - ignoriranjem i ignorancijom. Upravo zato se Katarina Pejović iz multimedijalne umjetničke organizacije Bacači sjenki zalaže za radikalniji pristup, kod nas neuobičajen ali, kako se vidjelo i na primjeru Kampnagela, u inozemstvu sasvim legitiman i, što je još važnije, učinkovit. Komunikaciju s gradskim vlastima, i njihovo odugovlačenje odluka s kojima su se čak i načelno složili potpisavši svojedobno Deklaraciju o položaju neovisne kulture, i Emina Višnić smatra sve više  apsurdnom jer je, tvrdi «Smiješno da smo mi takozvani 'divljaci s margine' institucionalno osvješteniji od onih koji jesu institucija».

No, sve su to više-manje poznate teme, koje smo već obrađivali na razne načine. Pored, recimo, želje za ravnopravnijom raspodjelom sredstava i resursa između institucionalne i izvaninstitucionalne kulture, ne smije se zaboraviti ni činjenica da se ta nejednakost reflektira i na sam umjetnički proces, kao i na proizvod. Drugim riječima, iako je romantično zamišljati umjetnika kako stvara u siromaštvu, te živi za svoju umjetnost, a ne i od nje, ekonomski uvjeti uvelike određuju i smjer umjetnosti, njezin zamah pa onda i učinak.

Upravo se to događa i novim generacijama hrvatskih umjetnika:  plesači su, na primjer, već odavno naučili na sužene gabarite, pa samo veliki ansambli, kojih u Hrvatskoj ima tek dva, mogu razmišljati o većim produkcijama, dok neovisne skupine igraju na malim scenama, s malo izvođača od kojih je jedan u pravilu i koreograf. No, u posljednje vrijeme to se događa i s kazalištacima, čak i onima koji su se odlučili na institucionalno obrazovanje i upisali Akademiju dramske umjetnosti, gdje predaje redatelj Branko Brezovec.

On, koji se ponosi svojom off kazališnom karijerom, za koju se tek djelomično odlučio, a djelomično je na nju i bio prisljen, današnjim generacijama koje izlaze s Akademije zamjera nedostatak šire vizije, pa čak i želje za njom: «Svi studenti sad žele raditi u malim prostorima, sad ih je nekoliko i diplimiralo u nekim sobama i šupama. Nisam protiv sobica, niti protiv režiranja krhotina, ali je nedopustivo da mi danas više nemamo mlade ljude koji su spremni odgovorno izaći na veliku scenu.» Za Olivera Frljića, jednog od tih koji su diplomirali 'u šupi', odluka da radi u manjim prostorima, s manjim ansamblom i samim time s manjim proračunom je pitanje solidarnosti s ostatkom scene. "Ukoliko moj projekt košta kao nekoliko manjih, to znači da će toliko manje ljudi moći nešto raditi" – kaže Frljić. Na to je pak Brezovec reagirao sasvim iskreno, rekavši da bi on na njegovom mjestu uzeo sve, i još malo više: «Goethe je rekao 'Što je čovjek ako drugi živi', pa to možemo parafrazirati kao 'A što sam ja ako je netko bolji redatelj od mene', i zato bih uzeo sve što mogu. To je smisao  umjetnosti.»

Iako zvuči kao pokazivanje pravog lica, Brezovec je ipak svoj stav i pobliže objasnio. Za njega, naime, više nema osoba koje bi odgovorno mogle voditi velike sustave, i pritom ne misli samo na redatelje koji bi, kao na primjer on, mogli režirati ogromne ansambl predstave, nego i na one koji bi znali i mogli voditi kazališta kao producentske kuće. Izostanak takvih dovodi do vladavine mediokriteta, što rezultira i prosjekom u umjetničkim dosezima, a to je situacija koja trenutno vlada u velikoj većini domaćih institucija. Stalna fraza o reformiranju institucija, međutim, za Gorana Sergeja Pristaša nije samo fraza, ali je njezino značenje dublje od tek jednog ili dva takozvana off projekta: «Time što će netko drukčije razmisliti veliku scenu, neće promijeniti instituciju. Nju se može mijenjati samo s više institucionalne, a ne s više umjetničke mašte. Bez ideje o promjeni, bilo koji 'drukčiji' projekt ostat će samo eksces koji ništa neće promijeniti, a ravnatelje će i dalje postavljati politička vlast.» 

U tom smislu, jedini je pravi, iako još pomalo nedorađen  pomak napravila Kultura promjene, točnije Nataša Rajković u Studentskom centru. Nije ni čudo da se Eurokaz u posljednjih par godina koproducentski vezao s Teatrom &TD i SC-om, jer su ga jedino tamo dočekala otvorena vrata. Festivalu novog kazališta, unatoč njegovom respektabilnom postojanju, kao i cijeloj neovisnoj sceni, vrata institucija su i dalje zatvorena. Pitanje je samo - do kada? Nažalost, za odgovor ćemo morati pričekati još nekoliko izdanja Eurokaza i njegovih okruglih stolova, i, vjerojatno, još nekoliko izbornih ciklusa.

(I.R.)

Pročitajte i ...
Je li Miran Kurspahić zločesto dijete hrvatske kazališne režije?
Miran Kurspahić: Kao glupi idealist vidim svjetlo na kraju tunela
'Knjiga mrtvih' uvod u Eurokaz koji tematizira teatar i smrt
'Knjiga mrtvih' – posveta prijateljima i(li) rekonstrukcija Kugla glumišta
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
Oprostite, mogu li vam ispričati... u ZKM-u
Pričanje umjesto isprike u novoj predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić
Gordana Vnuk
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici