Boris Greiner i Život na tavanu

03.08.2007. Print | Pošalji link

Možda bi, obzirom na staž, najlakše bilo reći da je Boris Greiner grafički dizajner, samo to bi značilo povući ravnu crtu preko više od dvadeset godina nečeg što je daleko bogatije i složenije.

On nas sam u svojoj biografiji informira kako je tijekom osamdesetih bio i učitelj plivanja, skijanja, viceprvak Jugoslavije u skoku uvis, te da je čitave devedesete vodio urarsku radionicu u Svetoj Nedjelji naslijeđenu od oca. Jednostavno objasniti samo fenomen Greiner&Kropilak nije nimalo lakše. Točno je da je dvojac, kasnije još pojačan s Danijelom Žeželjem, proizveo čitav niz plakata, omota ploča, naslovnica knjiga i ostaloga što i danas cirkulira i u upotrebi je, samo što ispod tih papirnatih dragocjenosti također stoji prilično neobičan svijet u kojem se pretapaju stvarnost i fikcija i koji se gradio i usložnjavao od 1983. kada su Boris Greiner i Stanislav Habjan započeli jedan drugom slati mail-art.

Iz tog pomalo zatvorenog svijeta Boris Greiner je nedavno izašao i uglavnom radi sam, a ako ga se pita što mu je trenutno na prvom mjestu vjerojatno će reći da je to slučajno pisanje. Prvu knjigu «Interkonfidental» objavio je u koautorstvu s Habjanom, prije četiri godine objavio je svoj prvi roman «Pješakov gambit», a nedavno je promovirana i njegova nova knjiga «Život na tavanu». Od izlaska knjige iz tiska do promocije prošlo je nekoliko mjeseci, jer je, kako kaže, tražio odgovarajući prostor, a pokazalo se i da promocija neće biti baš klasično predstavljanje knjige nego i nešto više od toga. Izložba i performans u kojem je knjiga, dakako, imala glavnu ulogu, dogodili su se u Galeriji Križić Roban. Čitav protokol predstavljanja knjige s tavanom u naslovu osmišljen je za prostor koji je Greinera podsjetio na podrum.

«Odgovaralo mi je da tamo mimikriram prostor u kojem inače radim. Priče 'Života na tavanu' ne događaju se, naime, na tavanu. One jesu pisane iz fizički vrlo fiksirane pozicije, uvijek na istom mjestu u istom okruženju. Budući da se ne radi ni o čemu drugom nego o mojim refleksijama, činilo mi se da bi bilo dobro predstaviti taj prostor, dakle fotografiju onoga što se nalazi iza mene u mjerilu 1:1, i predmete koji bi općenito simbolizirali situaciju na tavanu.» Sama instalacija, naglašava Greiner, pritom nije tretirana kao konkretan autorski proizvod. Izloženi predmeti predstavljaju sami sebe prenešeni iz ambijenta u kojem Boris Greiner inače radi i piše, a poslužili su na neki način kao scenografija promociji.

Dolazak knjige u javnost režiran je na način da podupire njen koncept. Pisac je inzistirao na njenoj nedovršenosti, odnosno na ritualu kojim će biti dovršena za svakog posjetitelja ponaosob. Na promociji se knjiga dijelila, a prije uručivanja svaki je primjerak za stolom uredno potpisan, numeriran i naslovljen. Ta situacija koja ponavlja odnos 1:1 trebala bi, kaže Greiner, značiti neku vrstu intime, jer je štivo upravo takvo – ni popularno ni komercijalno po svom sadržaju.

“Život na tavanu” sastavljen je od niza kratkih crtica. One su potpuno impersonalizirane, nisu pisane iz prvog lica, nigdje se ne pojavljuje treće lice, i nikom se posebno ne obraćaju, što prije svega proizlazi iz koncepta izoliranosti. U Greinerovom slučaju to je posebno važno jer za njega ovaj pristup predstavlja svojevrsni eksperiment u pisanju. U obje prijašnje knjige, «Gambitu» i «Interkonfidentalu» sa Habjanom, kretao je iz situacije pisanja pisama, miljea u kojem se udomaćio kroz dvadeset godina rada. «Htio sam to konačno staviti na stranu, jer pisanje pisama uvijek uključuje nekog drugog tko pismo prima. Uvijek se pojavljuje lik ili barem misao na tog nekog, oboje su na neki način uključeni u pisanje pisma. Ovdje sam nastojao eliminirati bilo kakvog konkretnog dobivaoca, a i u obliku razmišljanja također mi je bilo važno da se nikomu konkretnom ne obraćam.»

Odricanje od forme na koju se navikao i koju je dugo razvijao, te činjenica da je radio u izolaciji, uglavnom definiraju koncept knjige. No zanimljivo je da su motivi koji Greinera okupiraju najčešće taktilni. U pisanju često izoštrava predmete koji ga okružuju, a tijek misli obično se preko njih i usmjerava. Možda zato i ne bi trebalo biti čudno kada kaže da se konkretno uhvatio za vizualnu formu teksta. «Ovi tekstovi imaju formu male kocke, većinom se sastoje od deset do petnaest redaka. Osim toga, oni nemaju nikakve veze između sebe te je zato  važno što je u knjizi tekst uvijek na desnoj strani, dok je lijeva prazna.» U zbirku nisu ušli svi na taj način napisani tekstovi, ali svima im jest zajedničko to da se u pisanju nije vodio unaprijed smišljenim idejama, niti je imao plan kako bi se one mogle razvijati. Ako postoji neka unutrašnja struktura u knjizi, onda je ona prije svega kronološka. Tekstovi su pisani kroz jednu godinu, počevši od ljeta, i tako su u knjizi uglavnom i poredani.

Sve te misli, kaže Greiner, proizlaze iz situacije boravka sa samim sobom, straha od praznine i nastojanja da se tu prazninu nečim ispuni. Izolacija nije bila samonametnuta nego se dogodila spletom okolnosti, činjenice kako je većinu vremena proveo izvan grada, te da je imao više prostora i vremena koji nisu bili ni za što drugo rezervirani. «To je i način zabave. Nekidan sam pročitao kod Carvera da su dvije stvari važne u pisanju: da te tekst zabavlja dok ga pišeš jednako kao što zabavlja i onog koji ga čita. Budući da sam imao slobodnog vremena po nekoliko sati dnevno, to mi je bilo puno interesantnije raditi nego nešto drugo». Možda je to bilo i glavno ohrabrenje da knjigu, koju je pisao sam za sebe, uopće objavi. Sam čin uručivanja i dovršavanja knjige u tom istom procesu na neki je način pomogao da njen sadržaj premosti granicu između privatnog i javnog. «Ona je doista bila na rubu – da li da je objavim ili ne? Zaslužuje li nešto što ipak biva u domeni moje intimnosti postane javno? Na neki je način i ostala na rubu, i zato mi je taj trenutak uručivanja bio važan za trenutak njenog ulaska u javnost». Iako je «Život na tavanu» tek nedavno objavljen, knjiga, odnosno tekstovi u njoj, zapravo su nastajali tijekom 2002. i 2003. godine. Boris Greiner smješta ju u jedno razdoblje koje je s njom na neki način završeno i definitivno zapečaćeno naslovljavanjem takoreći «unatrag» i osobnom primopredajom čitatelju.

(M.G.)

Pročitajte i ...
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
Boris Greiner - Petak prijepodne
Boris Greiner i jedan petak od 9:15 do 15:30

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici