Berlinski zid 20 godina kasnije

09.11.2009. Print | Pošalji link

Na spomen pada Berlinskog zida, čija se dvadesetogodišnjica danas slavi, često se u istom dahu kao zaslužni spominju Ronald Reagan, papa Woytila te, dijeleći treće mjesto, Mihail Gorbačov i Helmut Kohl.

Sve te navodno velike i važne povijesne ličnosti, smatra se, promijenile su svijet zauvijek. Pad Berlinskog zida je i prilika da se zaborave i svi njihovi promašaji, od Reaganovih zločina po Latinskoj Americi, Kohlovih pronevjera, papinog implicitnog sudjelovanja u širenju HIV-a Afrikom i činjenice da je Gorbi uništio cijeli SSSR, što se, doduše, istovremeno može gledati i kao uspjeh i kao promašaj.

No, 9. studeni 1989. bio je pobjeda slobode običnih ljudi, a ne velikih vođa, jer te večeri nitko od gore spomenutih nije bio na graničnom prijelazu Bösebrücke i ulici Bornholmer, preko kojega su građani tada Istočnog Berlina masovno prodrli u Zapadni. Kada je rijeka ljudi zakoračila te večeri u slobodu, zaustavljanja više nije bilo, pa je tako i ozloglašena DDR privedena svojem povijesnom kraju. A čovjek koji je tog kaotičnog dana, na njegovom samom kraju, donio odluku ljude pustiti, a ne pucati jest stanoviti Harald Jäger, šef straže na spomenutom graničnom prijelazu. Njegove muke je u novom broju opisao tjednik Der Spiegel, podsjećajući da se iza velikih povijesnih događaja krije puno velikih i malih priča. Zato se pad Berlinskog zida treba ponajviše slaviti kao dan kada su se pojedinci, ljudi, a ne njihove vođe, izborili za slobodu. I treba se prisjetiti kako je prije dvadeset godina u Berlinu srušen samo jedan zid zločina, a da su od tada nastali mnogi drugi, stvarni i imaginarni, koji nisu ništa manje opasni. Zid se gradi između Izraela i Palestine, kao i  između Meksika i Amerike, dok u Bosni i Hercegovini, na primjer, zidovi od cigle ni ne trebaju, jer ih svi nose u glavama. U Hrvatskoj se također mnogo toga zazidalo, a što bi trebalo srušiti, jer svaki zid je prepreka, razdvajanje, podjela i nečija nesreća. Rušenje Berlinskog zida dvadeset godina kasnije ima najviše smisla obilježavati kao poziv na još više rušenja, pa bila to Vlada, Kerum, T-Com ili nešto u nama samima, dakle sve onoga što nas čini manje slobodnima.

Nasuprot prvo socijalističkoj, pa onda i kapitalističkoj mantri kako stalno treba «graditi i stvarati», pad Berlinskog zida pokazao je da još veći oslobodilački potencijal ima rušenje i uništavanje. Jer ako su svi nepodnošljivo konstruktivni i spremni na suradnju s onima na poziciji moći, potrebno je rušiti i razbijati kako se ne bi bilo i ostalo «noch einer Ziegel in der Mauer».

(G.D.)

Pročitajte i ...
Gerd Koenen: Nisam mislio da će pad Berlinskog zida biti tako lagan
Andrzej Stasiuk

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici