Žižek o Staljinu - skoro pa pozitivno

21.08.2007. Print | Pošalji link

Filozof je netko za koga se obično smatra da, doduše, jest jako pametan, ali je u svojoj pameti običnom smrtniku nerazumljiv, a samim time i jednostavno – dosadan.

U tom smislu, ne čudi previše što glagol "filozofirati" u razgovornom jeziku ima više negativnih nego pozitivnih konotacija. Kao i svaka generalizacija, i ova je, naravno, uvelike utemeljena na stvarnom stanju stvari. No, ipak postoje filozofi koji se ne uklapaju u takav stereotipan pogled na svoje zvanje, te tako razbijaju uvriježene predrasude o sebi samima.

Školski primjer takve osobnosti je slovenski filozof Slavoj Žižek, čije su knjige i predavanja posljednjih desetak godina hitovi u cijelom svijetu, i to u okvirima daleko širim od onih usko specijaliziranih. Razlog Žižekove popularnosti leži ponajprije u njegovom vrhunskom retoričkom umijeću, pomoću kojeg učinkovito preokreće uobičajene teze o najrazličitijim društvenim pojavama. On će se, doduše, rijetko prikloniti samo jednoj strani u konfliktu oko nekog spornog pitanja. No, već i sama činjenica da će, kao svojevrstan "đavolji odvjetnik", iznositi i teze koje će se unutar "mainstreama" smatrati politički nekorektnima priskrbila mu je epitet kontroverznosti.

Kontroverza je i ono što redovito stvara, ili barem pokušava stvoriti Eurokaz. U tom je smislu bilo posve logično da se Žižeka pozove u Zagreb, kako bi održao prigodno predavanje u sklopu ovogodišnjeg izdanja tog festivala, u cijelosti posvećenog preispitivanju lika i djela Josipa Broza Tita. Na sebi svojstven način, Žižek je donekle prevario organizatore, jer o Titu nije prozborio niti riječi, nego je, umjesto toga, održao predavanje na ne manje kontroverznu temu "Kako je staljinizam spasio čovječnost čovjeka".

Iako je na samom početku svog izlaganja naglasio kako Staljina smatra jednom od najvećih katastrofa koje su zadesile čovječanstvo u dvadesetom stoljeću, Žižek se, i opet u svom stilu, neočekivano obrušio na kritičare staljinizma, zamjerajući im površnost, pa čak i naivnost. Kao primjer, naveo je film "Život drugih", u kojemu istočnonjemački režim jednog pisca počinje pratiti tek kad se jedan ministar zainteresira za njegovu ženu. A, kako ističe Žižek, takvi su režimi uredno pratili sve potencijalno opasne pisce cijelo vrijeme, a ne tek kad bi se privatno zamjerili nekome iz vlasti.

Pozabavio se potom i svima onima koji su pokušavali istaknuti pozitivnu ljudsku stranu čak i najvećih zločinaca, navodeći nekoliko karakterističnih, tek naizgled kontradiktornih primjera. Tako je spomenuo kako je Svetlana Staljina, nakon što je preko Indije emigrirala u Sjedinjene Države, napisala memoare u kojima je prikazala Staljina kao dobrog oca, dok je za sve loše stvari bio kriv Berija. No, deset godina kasnije i Berijin je sin napisao memoare. U njima je, pak, Berija dobar obiteljski čovjek, koji je samo izvršavao Staljinove zapovijedi, dok su pravi staljinisti bili tvrdi tehnokrati, poput Igora Maljenkova. Lanac se i dalje nastavio, jer je nešto kasnije i Maljenkovljev sin objavio svoje memoare. Žižek će na sve to zaključiti kako on svima njima vjeruje, jer ne spori da su zaista svi ti, kako ih naziva, "monstrumi", mogli istovremeno biti i požrtvovni očevi. No, naglašava kako to nije ono što je bitno u raspravi o njima, jer ne umanjuje njihovu odgovornost za zlodjela koja su počinili.

U raspravi o staljinizmu Žižek, nadalje, upozorava na jedan od temeljnih paradoksa tog sustava. Naime, paralelno s nevjerojatnim brutalnostima tog režima zbivalo se i grčevito stvaranje i održavanje privida o skladnom i demokratičnom društvu. A u provođenju te ideje ponekad se dolazilo i do upravo apsurdnih ekstrema. Naime, "ne samo da su neke stvari bile zabranjene, nego je bila zabranjena i sâma zabrana". Konkretno, Žižek smatra da netko tko je kritizirao Staljina u Sovjetskom Savezu sigurno ne bi dobro prošao, ali bi još gore prošao onaj koji bi javno rekao da je zabranjeno kritizirati Staljina.

U svojoj ljubavi prema paradoksima, Žižek u pitanje dovodi i kritičare Staljinovog naglog zaokreta u području umjetničkog djelovanja. Naime, nakon što je prvih postrevolucionarnih godina u Sovjetskom savezu cvala avangarda u svim umjetnostima, 1932. godine Staljin provodi reforme koje su na Zapadu proglašene svojevrsnim "kulturnim termidorom". U roku od par godina proskribirani su svi dotad od režima podržavani avangardni umjetnici, a kao jedini prihvatljiv oblik izražavanja nameće se estetika socijalističkog realizma. No, upravo taj potez Žižek smatra, zapravo, savršeno razložnim. Jer, "ako ima nešto što je bilo apsolutno prihvaćeno u Sovjetskom Savezu, onda je to socijalistički realizam". Naime, "ljudima je bilo dosta blesavih formalističkih, suprematističkih eksperimenata i tražili su nešto u čemu mogu sudjelovati, a Staljin je na to mudro reagirao".

Prema Žižeku, nametanje soc-realizma bilo je odgovor na u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća iznimno popularnu ideju biokozmizma, i iz njega proizašlog materijalizma i mehanicizma. Ta je ideja, između ostalog, bila u skladu s eksperimentima koji su željeli dokazati da čovjek ne samo da može, nego i mora funkcionirati kao stroj, kojeg, eto, treba samo još malo izboljšati da bi postao savršenim. U Staljinovom zaokretu od takvih ideja Žižek vidi ono što naziva "spašavanjem čovječnosti čovjeka". Naime, nasuprot ranijeg, lenjinističkog pristupa čovjeku kao objektu, Staljin mu vraća subjektivnost. Nova ideologija socijalističkog realizma pritom se širi na sva područja ljudskog djelovanja, a ne samo umjetnost, a promatranje pojedinca kao subjekta primjenjuje se čak i u, zapravo, posve neljudskim situacijama. Tako je režim "tražio i, koliko god to cinično zvučalo, povratak tradicionalnim oblicima morala". Kao dokaz toj tezi Žižek navodi montirane političke procese, "u kojima se žrtve proglašavalo odgovornima u prisiljavalo ih se na priznavanje krivnje, te ih se, dakle, smatralo autonomnim subjektima, a ne objektima biopolitike".

Naposljetku, nameće se i nezaobilazno pitanje koliko je uopće etički opravdano isticati i pozitivne aspekte staljinizma. To je pitanje, naravno, i danas aktualno, iako možda ne u onoj mjeri u kojoj je bilo bitno za Staljinovog života, kada je taj diktator i na Zapadu imao gorljivih pristaša. Žižek se u svom odgovoru na taj problem poziva na Kanta i njegovu tezu kako u slučaju Francuske revolucije nisu bitni toliko svi užasi koji su se u Francuskoj događali koncem osamnaestog stoljeća, koliko nadahnuće za pozitivne društvene promjene koje je revolucija potaknula diljem Europe. Slična je logika, dakako, primjenjiva i na problem Sovjetskog Saveza u doba staljinizma. Pitanje koje pritom Žižek postavlja jest "mora li svaka etika počivati na takvoj gesti poricanja, odnosno treba li etički entuzijazam podrazumijevati da se nešto ne želi vidjeti, kao da ne postoji", te zaključuje da je odgovor "skoro pozitivan".

Ključna riječ pritom je "skoro". Jer, Žižek ne bi bio Žižek kad bi i na jedno pitanje dao jednoznačan odgovor. No, u tome i jest bît njegove filozofske misli i njene popularnosti diljem svijeta. Naime, Žižeku nisu toliko bitni pravi odgovori, nego prava pitanja. A, jednom kad se ona i postave, valja uvijek biti svjestan kako se svaki problem, pa i onaj propalih totalitarnih režima, treba sagledati s više različitih strana. Pritom ne treba isticati samo jednu od njih. Jer, prava slika može se dobiti samo sagledavanjem fenomena u njegovoj sveukupnosti.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Srećko Horvat voli (i) kroz znakove
Srećko Horvat objavio još jednu knjigu
Subversive film festival posvećen Kini
Kina u fokusu Subversive Film Festivala
Nisi student shopping malla!
Melodije novca i Primorca: Dežulović i Lucić podržali studente Filozofskog
Umjetnost (i) politika na Muzičkom Biennalu
Muzički Biennale Zagreb 2009.
Umire li knjiga kao takva?
Kakva je budućnost knjige u digitalnom dobu?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici