Tišina - sinopsis za zvučni esej

24.10.2007. Print | Pošalji link

Zvonimir Bajsić   TIŠINA SINOPSIS ZA ZVUČNI ESEJ

Put nas vodi u visoku planinu prekrivenu dubokim, mekim snijegom.

Tišina je zapravo ono što zovemo dobrom zemljom. Plodotvorna i maštotvorna.

Ne samo zrak, i tišina postaje sve dragocjenija. Danas već prodaju svježi zrak u konzervama. Kako pakirati tišinu? Možda u školjkama.

Uzmeš metar, dva sirove tišine i nosiš je doma. Staviš je u podrum, u mračni kut podruma, i svake je večeri lagano vlažiš dok ne primijetiš da je proklijala. Sad treba samo čekati. Povremeno čistiti od prašine.
21.ožujka uredno zarolanu nosiš je u stan i prostreš preko sobe. Poput saga. Legneš i slušaš.
Adelaide Crapsey (američka pjesnikinja) pisala je:

„Ovo su
tri najtiše stvari:
Snijeg koji pada…sat
Prije svitanja…usta nekoga
Koji je umro.“

„Preletio je tihi anđeo. Tako se kod nas kaže kad svi zašute.“ Ovo je replika iz Čehovljeva, mislim, „Galeba“. U povećem društvu zavladala je bezrazložna šutnja. Mora da je bio đavo, ne anđeo, u Antonu Pavloviču, koji ga je iskušavao, tentao (Tentazioni di San Antonio) da svoj govor, za svoje vrijeme ionako neuobičajeno protkan tišinama, sasvim zamijeni šutnjom kao krajnjim izrazom svoga genija.
Inače s tim tihim anđelom nešto nije u redu, trebalo bi provjeriti. Vjerojatno se radi o anđelu tišine, anđelu koji nečujnim lepetanjem svojih krila sije tišinu, ili koji poput gumice koja na ispisanom papiru ostavlja trag praznine briše svaku čujnost na mjestima kojima ga vodi put. Mnogo se govori o anđeoskoj glazbi i njenom ljekovitom djelovanju na dušu čovječjeg stvora punu svakojakih rana, no nitko te muzike još nije čuo. Nije li to tišina, ako tišinu shvatimo kao koncentraciju, to jest sâm pred licem Božjim, što će reći sâm  pred sobom, dakle spoznavanje sebe ili „Oj budi svoj ta stvoren jesi čitav“, kako klikće Šenoa jambički u pet stopa.
Pa i počast nečijoj uspomeni odaje se minutom šutnje, nikako minutom urlikanja. „Pošutimo još časak“, kažu ljudi prije no što će se na dulje vrijeme ili zauvijek rastati. Popijmo još gutljaj tišine, tog najčarobnijeg napitka, koji će nam jedini omogućiti da nikad ne zaboravimo ni ovaj trenutak rastanka, ni jedan drugoga.

Julije Knifer ponudio je prazno platno kao sadržaj svoje slike. Unutar kolekcije njegovih radova koji su svjedočanstvo krajnjih redukcija, straha umjetnika pred i najmanjim tragom razmetljivosti, iskaz kontemplacije ljudske skromnosti koja jedina ličnost čini vjerodostojnom – nije li ta prividno prazna slika naprosto trajno zaustavljeni trenutak pred prvim potezom kista? Slikati ili ne? Popustiti slabosti samoiskazivanja? Jesam li siguran da će moj potez kistom biti vredniji od mira koji sad vlada na ovoj praznoj plohi? Ili je prazna slika završna spoznaja o uzaludnosti napora da se ikad stigne do sklada i ravnovjesja koji caruju u divoti praznine?

Prazna pozornica tema je Šopove radiodrame „Tragedija praznine“. U igri postavlja se i pitanje odgovornosti arhitekata koji neki prazni prostor u svemiru ili na Zemlji nadomješta svojim zdanjem. Prirodi smo ukrali prazni prostor i nadomjestili ga svojom izmišljotinom. Recimo: i prirodi smo ukrali njenu tišinu i samouvjereno i prepotentno je nadomjestili svojom bukom, svojom muzikom, svojom nekontroliranom brbljavošću. Ukrali smo rijekama ribe i bistre vode, zemlju prekrili asfaltom jer je glađi i manje se praši, pa smo…stanimo s nabrajanjem. Uostalom, ne zovemo li ljubiteljima cvijeća one tankoćutne dame što tamane cvijeće po poljima (u taški nose škarice) pa ih kod kuće stavljaju u vaze s vodom umjesto s formalinom. U takvom redu stvari i lovci na ljudske glave (spomenimo samo Indijance, oni se neće uvrijediti) pravi su filantropi.
Vratimo se trajno zaustavljenom trenutku pred prvim potezom kista u interpretaciji Julija Knifera. Tako u slušateljstvu koncerata se pamti onaj trenutak kad dirigent izađe na podij i podigne ruku. Nastupa tajac, zapravo neka svečanost iščekivanja prvih tonova koji će zabrujati salom. Sve to traje samo nekoliko sekundi, no u njima je uključeno sve. I ono što nas je dovelo na koncert, i kako smo se još sat prije, brijali i ono čemu se nadamo i što bismo željeli čuti. Ta nada, naša posebna nada, krojena je po našoj želji, po mjeri naše (izgovorimo to sa stidom) žeđi za umjetničkim doživljajem, dok ono što kasnije primamo nužno je konfekcija, jer mora zadovoljiti zajednički nazivnik naše kolektivne žeđi. U tih nekoliko sekundi sabrane i svečane tišine mi smo već sve doživjeli. Ostalo, kad koncert već počne, samo je rasprodaja naših nadanja. (Ovo je malo pretjerano.) Kakva bi se čarolija dogodila kad bi dirigent nakon što je podigao ruke (ovo je već znatno pretjerano), kad bi svirači nakon što su podigli gudala s kojih se još u svjetlu svjetiljaka sa stalka cijedi kolofonijumska prašina, i mi slušači koji smo prestali listati programe i širom otvorili vrata svoga sluha, kada bismo svi tako zastali na neko vrijeme, možda i dulje, čak i vrlo dugo. Kako kome njegov koncert završi, ili kako se koji svirač umori, tako i taj lijepo na prstima izađe iz dvorane, ode kući, večera i legne u krevet. Tek kad i posljednji posjetilac napusti dvoranu, razvodnici pogase svjetla i smatra se da je koncert završen.
Nezgoda je jedino u tome što bi, ako bi takva praksa ušla u modu, muzički kritičari ostali bez kruha. Kompozitorima je svejedno, oni su ionako.

Beckettov Krapp na početku komada u potpunoj nepokretnosti i bezizražajnosti žvače bananu do krajnje izdržljivosti gledalaca. Vrijeme je za koncentraciju, za putovanje u sama sebe. Možda je i to normiranje. Norma neka bude ništa. Na temelju takve konvencije svaki će i najmanji pokret, svaka krhotina od riječi zadobiti svoju punu vrijednost.
Da bi se raspoznala nepokretnost, treba joj dati neki znak za raspoznavanje. Bananu. Praznini treba dati okvir. Tišinu treba prokapavati.

Tišina je svakako prapočetak svega. Plodna voda roditeljica. Kao što se vraćamo precima da bismo prepoznali svoja otuđena bića, izvorištima, počecima, tako se treba koji put okrenuti tišini, praznom papiru, „Schwamm űber“, ničemu.

Krokodili. (Stanje krokodila)

U „Slici“ (Das Bild), komadu Meyer-Wehlackovih, dvoje žitelja zapadnoeuropskog velegrada naviklih na, među ostalim, i određenu pastu za zube, put nanese u pustoš golih sinjskih brda i zaseoka. Cvrčci cvrče, podnevno sunce žari, žene u crnom spokojno čekaju autobus u hladu smokve, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, kao da u daljini neki konj tromo vuče kola, ili je to samo zaostali šum od nekog prošlog dana. Tad ona njemu kaže:
„Htjela bih ovdje živjeti.“ On joj odgovara: „Znaš li da ovdje još vlada skromnost?“
Tišina je skromnost. Kako se ponovno naviknuti na skromnost?


Kako je Arthur Rimbaud napisao svoju pjesničku oporuku koja nikad nije bila objavljena?

Bila je svakako duboka zima. I bilo je veče. I mjesec je obasjavao rubove oblaka otežalih od snijega. Bilo je grdo.

Arthur je Rimbaud, zasukanih rukava, stajao kraj lavaboa u kutu sobe. U zrcalu je gledao svoje dječačko lice. Onda je oprao i ruke, vrlo pomno, prst po prst. Sjeo je ya stol i iz ladice izvukao list papira. List papira, bijel i mekan, bešuman, jedan od onih s Wasserdruckom.

Nagnut nad papirom.
Tek kad je jutarnje svjetlo počelo prodirati u sobu, on se pomaknuo, zapravo tek je prstima dohvatio pero, umočio ga u tintu, i pri dnu snježnog papira upisao točku. Kasnije se i potpisao, nakon izvjesnog kolebanja.


„Materijal radio drame je sve čujno kao i negacija toga čujnog sve proizvedeno tehničkim sredstvima radija.“
Tako glasi strukturalistička definicija materijala radiodrame (u kojoj se umjetničko djelo promatra u dvojstvu materijalno-umjetničko korištenje materijala).
Radi bismo danas, nakon svih čujnih iskustava, rekli:
„Materijal radiodrame je tišina, kao i njena negacija – čujno.“ Urednici programa postali bi samim time urednici negacija. Već i sama ova doskočica bila bi neki dobitak za napredak stvari.
Budućnost radija moguće je sagledati u ovakvoj shemi: Od 16 do 17 sati emitiramo žubor planinskog potoka, od 17 do 18 sati slušat ćete udaranje atlantskih valova o Kanarske otoke, od 18 do 19 uključujemo se u izravni prijenos pod naslovom „Zaboravljena muha u napuštenoj seljačkoj kući“, a od 19 h dajemo lahor povjetarca među čempresima na Mihajlu.

Ovaj melodiozni program tišine mogao bi narušiti koji od današnjih urednika negacija, s pjesmom poput one: „Kokoloko – ljubim te u oko!“

Prva radiodrama originalnog tona imala je programatski naslov: „Zbogom“. Posljednja ne trpi od slabosti poruke. Zove se: „Tišina“.

Put nas vodi u visoku planinu pokrivenu dubokim, mekim snijegom.


(1978.)

Pročitajte i ...
Tišina u kuli Lotrščak
'Tišina' ili Bajsićev radiofonijski duh u kuli Lotrščak

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici