Aleja filmske umjetnosti - predizborni teatar apsurda

29.10.2007. Print | Pošalji link

Ukoliko ste prošli tjedan obratili pažnju na city lights panoe koji se mogu vidjeti u Zagrebu, vjerojatno ste primjetili kako se uobičajeni niz reklama promijenio.

Uobičajeni niz reklama, sastavljen od mobitela, kozmetike i Vlatke Pokos, zamijenjen je nečime novim. Riječ je o plakatima političkih stranaka, koje su tako krenule u lov na birače: SDP tako nudi ljude koji su snaga, HDZ pak nudi SDP na lakim drogama i teškim porezima, dok se koalicija seljaka i liberala dohvatila Photoshopa i sastavila plakat s neobičnom kombinacijom pšenice i nebodera. HNS se prezentirao svojim uobičajenim dinamičnim duom Pusić-Čačić, no, kada je Zagreb u pitanju, učinjen je i korak dalje.

Naime, narodnjaci s podnaslovom liberalnih demokrata pokrenuli su projekt pod nazivom Aleja filmske umjetnosti, a ako vam nije odmah jasno o čemu je riječ, onda ni radni naziv «Multimedijska šetnica hrvatskih filmskih umjetnika» vjerojatno neće puno toga otkriti. No, mjesta dvojbama nije bilo kada je u pitanju mjesto održavanja prezentacije ovoga projekta, te su HNS-ovci pozvali sve na druženje u Dežmanovom prolazu, koji bi trebao biti početna točka buduće filmske aleje. Ona bi se preko Tuškanca protezala do ljetne pozornice na početku Sofijinog puta, a cijeli projekt bi uključivao i revitalizaciju već spomenutog kina, koje je danas, po riječima narodnjaka, «zapušten i neiskorišten prostor u samom centru grada».

Ovu ideju su uz kokice i kuhano vino, ali i kartonskog gospodina Fulira u prirodnoj veličini, prezentirali Vesna Pusić, Andrea Zlatar Violić i Relja Bašić. Kako bi se izbjegla uobičajena politička frazeologija, kao najoportuniji sugovornik pokazala se trodimenzionalna verzija gospodina Fulira, to jest Bašić, koji je svoj angažman u vezi ovog projekta objasnio kao podršku jednoj dobroj ideji, posebice zbog lijepih sjećanja na ljetne večeri provedene u sada zapuštenom kinu.

Naravno, postavlja se pitanje što se uopće dogodilo da nekada omiljene kino-lokacije postanu «zapuštene i neiskorištene». Relja Bašić razloge za to vidi u devedesetima, kada je doista mnogo toga bilo zapušteno, ali i prepušteno, odnosno privatizirano. Ipak, u ovom konkretnom slučaju riječ je o lokaciji u vlasništvu Hrvatskog filmskog saveza, ali za sve je, najvjerojatnije kriv, a tko drugi, nego Milan Bandić. HNS koji je u istoj toj vlasti sudjelovao, nije spomenut.

Do izbora je ostalo manje od mjesec dana, a ova inicijativa je s njima direktno povezana, što znači da njena realizacija ovisi prvenstveno o rezultatima narodnjaka. Uz to, postoje uvijek i birokratske prepreke, naglašava Bašić, no postavlja i realan vremenski rok za ostvarivanje ove ideje, a to je do sljedećeg ljeta, uz «zalaganje širokog kruga kulturnih radnika». U prigodno predizbornoj Aleji filmske umjetnosti HNS predlaže postavljanje «petnaest city lights oglasnih površina s promjenjivom pozadinom». Na panoima bi se nalazile «tematske cjeline», a predviđa se i nedefinirana zaštita od «mogućih vandalskih napada», valjda onih filmoljubaca koji su bili primorani odgledati neki hrvatski film.

Vrhunac vizualnih elemenata ovog projekta predstavljao bi pločnik uz šetnicu, «obojan u stiliziranu filmsku traku s perforacijama», za sve one koji nisu toliko radikalni u izražavanju kritičkog suda o kinematografiji kroz vandalizam, nego bi tek simbolički gazili po filmskoj traci «hrvatskih filmskih umjetnika». Mogući vatromet taština u vezi toga tko će biti dio ove aleje Relja Bašić otklanja, uz napomenu da bi svakako trebali biti uvršteni i neki živi filmski djelatnici, što on neupitno jest.

U HNS-u naravno imaju svoje favorite, čime ova stranka možda želi pokazati kako se u sedmu umjetnost razumije jednako kao i u poticanu stanogradnju, te se u podijeljenim press materijalima, sastavljenima od prepisanih biografija iz Filmske enciklopedije, spominju, između ostalih, Branko Bauer, Oktavijan Miletić i Krešo Golik.

U svakom slučaju, lijepo je što se najveći pobornici liberalizacije tržišta na hrvatskoj političkoj sceni kada je kultura u pitanju zalažu pak za državno-gradski intervencionizam i upozoravaju na pošast kapitalistički opravdanih multipleksa nasuprot socijalistički opravdanog financiranja raznolikosti kulturne ponude. Sve te nepomirljive kontradikcije spajaju se na jednom još uvijek nepostojećem mjestu, Aleji filmske umjetnosti, koja, kako stvari trenutno stoje, graniči i s teatrom apsurda.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Sumnja - Marko Torjanac
Aleja filmske umjetnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici