Net.kulturni klub Mama napunio sedam 'biblijskih' godina

28.05.2007. Print | Pošalji link

Sredinom svibnja 2000. točno na Majčin dan rođena je Mama, klub koji je u proteklih sedam godina odigrao vjerojatno i najvažniju ulogu u formiranju i daljnjem razvoju nezavisne scene u Zagrebu.

Njihove se povijesti gotovo preklapaju, klub je otvoren upravo onda kada se nešto veliko i važno počelo događati na sceni, a mnogo onoga što se događalo barem je dijelom prošlo i kroz prostor u Preradovićevoj 18.

Net.kulturni klub Mama bio je zamišljen kao podrška kulturnim i društvenim inicijativama koje su se u to vrijeme nastavile pojavljivati u velikom broju, ali za njih gotovo da nije bilo prostora u koje bi smjestile svoje programe. S druge strane, Mama je usko vezana uz Multimedijalni institut, s kojim ga se često, iako ne posve neutemeljeno, poistovjećuje. Klub je zapravo jedan od projekata Instituta i svojevrsni produžetak njegovog javnog djelovanja. Mama je ujedno značila i transformaciju njegovog djelovanja iz organizacije koja je djelovala na vrlo uskom području novih tehnologija, u mnogo širu platformu otvorenu različitim nezavisnim projektima. Ono što se tada, iz perspektive Otvorenog društva, činilo i zastupalo kao velika društvena potreba, bilo je, prisjeća se Marcell Mars, informatičko opismenjavanje i općenito opismenjavanje civilnog društva. S druge strane, ljudi koji su 2000. pokrenuli Mamu stvari su vidjeli malo drugačije, te su imali druge planove.

«Nama je puno zanimljivija kultura i društvo u širem smislu. Jedna od prvih stvari na kojima smo inzistirali je da imamo javni prostor, javno sučelje gdje bismo počeli s radom i gdje bismo mogli početi okupljati zajednicu. Upravo je to okupljanje zajednice, entuzijasta i ljudi koji su strastveni oko nekih tema obilježilo ovih proteklih sedam godina» kaže Marcell Mars. Mama je nastala u vrijeme kada prostora koji bi bili na raspolaganju nezavisnoj kulturi i civilnodruštvenoj sceni općenito nije bilo puno - osim URK-ove Močvare, još uvijek je funkcionirao Attack, no to je uglavnom bilo sve. Tomislav Medak danas kaže kako je namjera na početku bila ponuditi prostor kojim raspolažu na korištenje drugima, i to pod jednakim uvjetima. Mama je tako bila mjesto odakle se koordiniralo Salonom mladih 2001. Iste je godine udruga BLOK lansirala Urbanfestival, a prostor su, što za svakodnevni rad, što za prezentacijske potrebe koristili i Bacači sjenki i Platforma 9,81.

Istovremeno su se unutar Mame počele formirati i male zajednice koje su se okupljale oko određenih tematskih polja i interesa. Petar Milat i Tomislav Medak inicirali su dio programa vezan uz teoriju i izdavaštvo, Marcell Mars orijentirao se prema novim tehnologijama i slobodnom softveru, a s vremenom su se umnažale brojne različite skupine hobista, entuzijasta i fanova u različitim područjima. Marcell Mars naglašava kako su svi oni kao pojedinci bili autsajderi u svakom od tih područja. «Ne dolazimo s akademija, ne dolazimo s univerziteta, iz umjetničkog establišmenta, nismo ni iz biznisa, niti iz tehnologije. Uvijek smo imali pomalo 'wierdo' poziciju, a i teme kojima smo se bavili također su na neki način bastardne. Kada se ovako bavite novomedijskom umjetnošću koja je medijski osviještena, i vrlo često jako društveno angažirana, događa se da će vam s jedne strane tehničari reći kako to što radite nije dovoljno zahtjevno u tehničkom smislu, a s druge strane će vam ljudi koji se bave umjetnošću reći da i njima nedostaje neka komponenta na koju su navikli».

Taj nesporazum, kaže Marcell Mars, do danas traje u kontinuitetu, toliko da je postao mjesto slaganja te je upravo zahvaljujući njemu čitava aktivnost dobila odgovarajuću artikulaciju. Teme slobodne kulture, znanosti i tehnologije, koje su danas prodrle u akademsku zajednicu upravo je Mama uvela, i posljednjih sedam godina pomogla da budu prepoznate. To je još jedan od razloga što je istaknuta baš sedma godišnjica Mame. «I nama se učinilo da je taj prvi ciklus, čuvenih sedam biblijskih godina, prošao te da su neke stvari koje smo gurali od početka, poput slobodne kulture, izdavaštva i muzičkih programa, jako dobro recipirane. Sedam godina nije previše, ali u ovako malim kulturnim sredinama čini se dovoljno ne da se postane mainstream, nego da se mogu potaknuti tematike s jedne, uvjetno rečeno, nehegemonijske pozicije" – kaže Petar Milat.

Koliko god ponekad bili optuživani da su zatvoreni, rado ističu kako su zahvaljujući Mami stvorene neke zajednice na koje su ponosni. U početku je to bila, primjerice, DJ zajednica, čijim dvjema generacijama je Mama bila odskočna daska. Veliki pomaci dogodili su se zahvaljujući osnivanju EGOBOO.bits-a i promoviranju ideja slobodne glazbe. Multimedijalni institut i Mama također su inicirali i sudjelovali u povezivanju scene oko projekata Clubture i Kulturni kapital 3000. Iako se već na primjeru pojedinačnih projekata mogu vidjeti rezultati, Marcell Mars vjeruje kako se njihov uspjeh temelji upravo na tome da svim tim različitim temama nisu pristupali kao da se radi o projektima: «Povezivanje ljudi i povezivanje scene teško može biti uspješno ako se radi samo kroz nekakvu projektnu paradigmu. Mislim da smo mi u tom smislu uspjeli i da su neka naša nastojanja oko umrežavanja i povezivanja funkcionirala, te da i dalje ustvari funkcioniraju. To je, naravno, uvijek jako dinamičan proces koji proizvodi jako puno konfrontacija na sve strane, ali to je sastavni dio tih dinamika. Teško da bi to uopće moglo funkcionirati da ih nema.»

Mama je tako na neki način bila i ostala teren gdje su se susretale različite zajednice, i istovremeno nastojale artikulirati što ih povezuje, odnosno što im je tako jako zajedničko. U tom je smislu i namjerno 'spuštanje' na razinu amaterizma i diletantizma, kao što će reći Tomislav Medak, bila važna ideološka odluka: «Kad se gleda kontinuitet našeg rada kroz različita polja uvijek nam je bilo bitno baviti se pomacima u okviru, što je često značilo biti spreman žrtvovati posvećenost nekakvim svojim vlastitim aktivnostima unutar organizacije da bi se napravilo pomake bilo u području kulturne politike - bilo u području javne percepcije slobodnog softvera - dakle u vrlo različitim poljima».

Marcell Mars kaže kako su zapravo bili krenuli u osnivanje kluba kakav im nedostaje, mjesta koje bi bilo platforma i resurs za rad i aktivnost. U početku i nisu bili sigurni da će projekt zadržati tako stabilnu formu. Zajedno s dizajnerom Dejanom Dragoslavcem Ruttom osmislili su ideograme i koncept u kojem su vidjeli Mamu kao metaforu za aerodrom na kojem se susreću ljudi s ljudima, ljudi s informacijama, i informacije s informacijama. To je, međutim, kaže Mars, «manje aerodrom poput onog frankfurtskog, a puno više neki na kakvom možete sresti Mister No-a, u kojem nema mnogo visoke i skupe tehnologije, ali zato ima ogroman protok informacija.»

Zanimljivo je da su mnogi koji su jedno vrijeme bili publika Mame prešli u redove organizatora i kreativaca. Cilj u tom smislu nikad nije bio stvaranje velike publike, iako su neki programi, poput Human Rights film festivala ili Otokultivatora imali mnogo popularniji odjek. Danas Mama godišnje ima oko 200 različitih događanja, što ne bi bilo moguće bez suradnje s drugima. Zbog veze s Multimedijalnim institutom i dalje su u javnosti percipirani kroz prizmu tehnologije, ali svakako i društvenog aktivizma.

«Znali smo», kaže Petar Milat, «da ono što smo radili godinama jest bilo važno, ali za nas je svakako bio šok kada smo shvatili da tek u onom momentu kada nas gradonačelnik prozove u medijima uistinu svatko zna. Dakle, ispada da je sve ono što smo radili šest godina bilo važno, ali nikad nije bilo percipirano kao Mama osim kod određenog broja ljudi, a situacija se promijenila tek kad se o nama počelo govoriti kao o nekom kokošinjcu ili štakornjaku». Naime, dosad se dogodilo nekoliko stvari preko kojih je šira javnost mogla saznati za Mamu. Jedne je godine to bilo zbog napada skinheadsa u vrijeme Gay Pridea, drugi put vraćajući 200.000 doniranih američkih dolara kada je Amerika napala Irak, i treći put kad su križani plakati s likom gradonačelnika Milana Bandića.

Marcell Mars komentira kako je redom riječ o situacijama koje nisu bile pod njihovom kontrolom, niti ih vide kao vrhunac onoga čime se bave. Angažirano djelovanje u društvu, međutim, jest jedna od najbitnijih komponenti aktivnosti Mame, što dolazi i iz nagnuća prema kritičkoj društvenoj teoriji. No neke se stvari, kaže Petar Milat, nisu baš mogle predvidjeti. «Kad smo 2003. godine imali gostovanja Michaela Hardta i kad smo polijepili centar Zagreba plakatima 'Radost komunizma', nije bilo apsolutno nikakve reakcije. Javna domena je postala nekome problematična tek kad se doista počelo prokazivati i dovoditi u pitanje kapital koji uništava centar Zagreba. To nam je pokazalo u kojoj je mjeri usko akademska perspektiva nedovoljna. Za nas je to bilo vrlo otrežnjujuće iskustvo».

Čitava scena koja se javila oko 2000. godine prolazi kroz kraj jednog svog ciklusa. Scena se nametnula kao subjekt unutar šireg polja društvene debate i kulturnih politika, no s druge strane ona je i dalje potkapacitirana i u situaciji socijalne i financijske nesigurnosti. Nov je svakako i odnos prema gradu i državi, u kojem je nezavisni sektor kulture ostao praktično u limbu, procjepu u kojem treba naći izlaz. «Ne postoji», kaže Milat, «više tako jasna diferencijacija kakva je postojala devedesetih kada je sve plaćao ili HDZ ili Soros. Situacija više nije tako jednostavna, gosti iz inozemstva često se čude da postoje mjesta koja se financiraju novcem gradova, jer se za njih to kosi s čistim anarhističkim principima. S druge strane, već dugo znamo objasniti zašto uzimamo novac od države, a možemo govoriti loše o državnoj ili lokalnoj politici.»

Za Marcela Marsa to je i pitanje krutosti sistema. Scena se nalazi u zanimljivoj situaciji koja se može rasvijetliti pomoću iskustava i uvida kako sa Zapada tako i s Istoka. «Hrvatska ima dovoljno krutosti da nas neće prebiti najbrutalnije kao što se vjerojatno može dogoditi u Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj ili slično, a s druge strane dovoljno je korupcije, divljaštva i ove klasične piratske priče u Hrvatskoj da ju poznajemo, i da u tom smislu možemo podijeliti iskustvo s onima koji dolaze sa Istoka. Naša je pozicija u tom smislu hibridna. Moramo koristiti i jedno i drugo, dakle i neka klasična promišljanja anarhiste ili radikalnog ljevičara sa Zapada, i s druge strane susret s potrebom za preživljavanjem koji se puno više događa na istoku.»

Nakon sedmog rođendana Mama nastavlja uobičajenim tempom – gotovo svakodnevna događanja, radionice, predavanja, okupljanja entuzijasta, festivali, produkcija, knjižnica, softver, izdavaštvo i mnogo drugih različitih stvari. Hoće li nakon prilično intenzivnih sedam godina uslijediti sedam sušnih, teško je procijeniti, a opstankom se bavi i čitava scena u kojoj je Mama zadržala jedno od ključnih mjesta, stvorivši do danas za sebe ugled i mnogo šire. Sretan rođendan!

(M.G.)

Pročitajte i ...
Obavite 'Dodiplomsko obrazovanje' iz kriminala i preživljavanja
Dodiplomsko obrazovanje o kriminalu, politici i poduzetništvu u bivšem kinu Mosor
Dan Oki spašava 'super osmicu'
'Posljednji Super 8mm film' Dana Okija
Nove mreže novih medija
Nove mreže novih medija u Galeriji Galženica
ZAMP-ov namet na prazne medije: svi plaćamo, samo odabrani slave?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici