Andrej Nikolaidis vs. Emir Nemanja Kusturica

23.11.2007. Print | Pošalji link

Da je Emir odnosno Nemanja Kusturica, najslavniji filmski autor Balkana, odavno otišao "na kvasinu", više nikome razumnom nije nejasno.

Umjetnički gledano, posljednji proplamsaji inspiracije mogli su se primjetiti prije jedanaest godina u «Undergroundu», za koji je dobio svoju drugu Zlatnu palmu u Cannesu. U revizionističkoj fantazmagoriji o trulosti jugoslavenskog komunizma, gdje su svi osim Srba zli i pokvareni, Kusturica je, između ostaloga, potpuno nesvjesno ismijao i samoga sebe, i to u scenama u kojima Dragan Nikolić parodira nekadašnjeg omiljenog režimskog redatelja Veljka Bulajića.

Ono što Kusturici vjerojatno nije bilo jasno, jest činjenica da je upravo on u tom trenutku bio režimski redatelj, i to režima Slobodana Miloševića koji je «Underground» izdašno financirao, a njegov međunarodni uspjeh propagandno koristio, u želji da pokaže kako miloševićevska Srbija te 1996. godine nije bila sposobna samo za Vukovar i Srebrenicu, nego i za Cannes.

Nakon toga, Kusturica je reciklirao Cigane u «Crna mačka, beli mačor», prešao na pravoslavlje, sprijateljio se s Vojislavom Koštunicom, te, kao vrhunac apsurda, izgradio drveni grad u planinskoj zabiti i počeo proizvoditi sokove Biorevolucija, od kojih je onaj s okusom višnje nazvan – Draža Mihajlović Čiča. Usput se još jednom vratio iza kamere, dok je ispred nje i dalje tjerao jata gusaka i ostale peradi, snimajući «Život je čudo», film koji je svijetu trebao pokazati pravu sliku o ratu u Bosni i Hercegovini.

«Život je čudo» propao je i kod publike i kod kritike, ali ne prije nego li je Kusturica u intervjuu Le Mondeu otkrio kako je film snimio sa željom «da se ogradi od ideje da treba naznačiti naciju koja je u pravu, naciju koja to nije, napadača i napadnutog». U prijevodu: treba se ograditi, na primjer, od ideje da je 1939. Njemačka napala Poljsku ili 1992. godine Srbija Bosnu. Jer, kako je dodao Nemanja, «u ovo naše vrijeme moral je relativna stvar».

Sve to navelo je crnogorskog književnika i britkog kolumnista Andreja Nikolaidisa da napiše tekst «Dželatov šegrt» i objavi ga u tjedniku Monitor, u kojem se bavio Kusturičinim likom i djelom, što je Nemanju promptno navelo da ga tuži za klevetu i odštetu. Nikolaidis je trebao posjetiti Zagreb u sklopu predstavljanja crnogorske književnosti u Booksi, ali je ovih dana po drugi put osuđen za klevetu, te se morao ponovno baviti ulaganjem žalbe na presudu. Nikolaidis objašnjava kako je iskoristio ciničnu izjavu Andrea Gidea o tome kako svatko treba stati na dželatovu stranu, naglašavajući da je u ovom slučaju dželat bio Slobodan Milošević. «Kusturica me tužio tvrdeći kako niti je stao na dželatovu stranu u ratu u Bosni, niti je pružao alibi za srpske zločine, niti je Milošević bio dželat i niti je srpska strana bila ona dželatska u ratu u Bosni i Hercegovini», kaže Nikolaidis.

Cijeli proces između Kusturičine megalomanije i crnogorskog pravosuđa u međuvremenu čini pomalo kafkijanskim, jer je Nikolaidis bio suočen s dvije tužbe za jednu stvar, onom za klevetu i onom za odštetu: «U Crnoj Gori očito ne vrijedi ono pravilo kako se ne može suditi dvaputa za istu stvar. Tužba za nadoknadu štete iznosila je sto tisuća eura i odnosila se na mene i na Monitor, te je odbačena. Za klevetu sam pak osuđen na pola godine zatvora odnosno pet tisuća eura. Na višem sudu je ta presuda ukinuta i sve je vraćeno na početak, pa sam opet osuđen.»

Četverogodišnje suđenje proteklo je u apsurdnoj atmosferi, pa se tako Kusturica pojavio samo na jednom ročištu, dok je Nikolaidis morao doći na svako od njih tridesetak. Također, tretiran je kao kriminalac, pa je uvijek morao mirno stajati pred sudom i čak mu nije bilo dozvoljeno prekrižiti ruke. Ipak, vrhunac za Andreja Nikolaidisa predstavlja tekst presude, kojim se proglašava krivim za klevetanje Kusturice: “Presuda se donosi 'u ime naroda', a njome se naređuje da državi, a ne Kusturici, isplatim pet tisuća eura. To je pokazatelj jednog nereformiranog pravosuđa u kojem su takvi procesi i presude uopće mogući.”

S obzirom da je četverogodišnje povlačenje po sudovima jednog od najpoznatijih mlađih crnogorskih prozaika izazvalo i zgražanje međunarodne kulturne javnosti, a PEN čak organizirao i potpisivanje peticije u znak podrške Nikolaidisu, zanimljivo je, kaže pisac, primjetiti podjelu koju je ovaj slučaj izazvao u crnogorskoj javnosti. «Prosrpska strana je bila oduševljena, mnogi su protestirali dok je vlast potiho odobravala, jer nije oduševljena ni mojim ni Monitorovim pisanjem», otkriva Nikolaidis.

Iako je, manje-više, mnogima poznato kako se Kusturica ponašao i što je izjavljivao tijekom devedesetih, Nikolaidis navodi neke od izjava na osnovu kojih je izveo svoj zaključak o dželatovom šegrtu, ali otkriva i najnovije Nemanjine eskapade s one strane razuma: “On je na suđenju rekao kako mu cijela priča oko Srebrenice 'nešto smrdi'. Kad je počeo rat u Bosni Kusturica je izjavljivao kako su 'Srbi malo gađali Muslimane u Sarajevu da ih uplaše', a prije dvije godine u NIN-u je zaključio kako je jedina Miloševićeva greška to što nije imao dvije atomske bombe. Kao da sve to nije dovoljno, u trenutku dok meni traje suđenje i sud me proglašava krivim, u Podgorici se u prodaji pojavljuje DVD turneje Kusturičinog benda No Smoking Orchestra, gdje on na koncertu u Argentini pjeva odu Radovanu Karadžiću!”

Nakon druge presude za klevetu Nikolaidis se ponovo planira žaliti višim sudskim instancama, što će, ako je suditi po prvoj žalbi, uroditi plodom. S druge strane, postoji i realna mogućnost da sve, opet zahvaljujući proturječnostima crnogorskog pravosuđa, završi zastarom u petom mjesecu sljedeće godine. Nikolaidis nije zadovoljan takvim ishodom, jer “ostaje činjenica da nisam dobio oslobađajuću presudu, a četiri godine sam se vucarao po sudovima, dokazujući nešto što je evidentno i van razuma uopće negirati.”

U svakom slučaju, sintagma «van razuma» nije ni sasvim daleko od egzibicija Nemanje Kusturice. U međuvremenu, dotični ne odustaje od filma, te je ove godine premijerno prikazao svoj najnoviji uradak, naslovljen «Zavet», koji završava scenama glorifikacije snajperista smještenog u tornju pravoslavne crkve. Opisani prizor nije nimalo iznenađujuć s obzirom na političke stavove i filmsku estetiku koju njeguje ovaj samodeklarirani «pravoslavni hrišćanin» Nemanja Kusturica.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Marko Pogačar u zbirci pjesama 'Predmeti' spašava srednji rod od zaborava
'Predmeti' - nova zbirka poezije Marka Pogačara
5. Revija malih književnosti ugošćava srpske pisce
Dolazak - Andrej Nikolaidis
Dragan Radulović predstavio svoju 'Splav meduza'
'Splav meduza' na crnogorski način
Duševna bol Emira Kusturice košta 12.000 eura
Mladi crnogorski književnici na predstavljanju u Booksi
Nova crnogorska književnost
Kusturica protiv Nikolaidisa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici