Film - godišnji pregled 2008.

Prijatelj ugledne spisateljice Nives Celzijus, don Anđelo Kaćunko, izgnan je u hladna bespuća Like baš u trenutku kad je omastio brk pohađajući razne «ivente», ali javnost time nije ostala zaštićena od njegovih verbalnih komentara i mentalnih laksativa. Iako ga od katoličkog superstara Sudca dijeli tek nešto manje pudera i boje za kosu, vlasnik skupih auto-tablica okomio se na Dalibora Matanića i «Kino Liku». Nešto što je moglo biti tek prolaz na kino repertoaru, jer publika načelno ne hrli na art-filmove, postalo je tako hit u svojoj kategoriji. Matanić je Kaćunka zahvalno iskoristio za besplatnu promociju, što ovaj baš i nije shvaćao, nego je sveti rat u obrani ćudoređa i moralnosti vodio do zadnjeg, hrabreći čak i opskurne udruge za ljudska prava da se uključe.

Iako razum i mozak nisu u Hrvatskoj cijenjena roba, «Kino Lika» nije ni zabranjena, ni cenzurirana. Jedna od lijepih tekovina bivše Jugoslavije, koju smo baštinili a tek danas shvaćamo koliko je neprocjenjiva, jest i nedostatak tijela koja režu i prekrajaju nečiji umjetnički rad, a sve pod sloganom 'zaštitimo nejaku dječicu'. I dok nemamo sumnjivih organizacija poput američke MPAA ili britanskog BBFC-a, u dragoj nam banana-državici cenzorsko štambiljanje na mala je vrata uvelo Vijeće za elektronske medije. Naravno, najviše su na udaru filmovi, jer najlakše je na njih zalijepiti žuti krug unutar kojeg je brojka 12. Tako se na japanskim klasicima, emitiranima u 4 sata ujutro, roditelje obavještavalo da im mladunčad mlađa od 12 godina baš to ne bi smjela gledati, što je razumljivo, jer je općepoznato da klinci od, primjerice 7 godina, noći provode tulumarenjem uz program javne televizije.

Stvar je povučena, da bi krajem godine uskrsnula s dizajnerski decentnijim brojevima. Dakako, filmovi i TV serije najčešća su žrtva jer nikome ne pada na pamet dobnom oznakom ukrasiti Vijesti ili Dnevnik – tada bi naime oznaka trebala glasiti europski 18 ili američki NC-17, što je granično s pornografijom. Kako nam državica hvata korak s Europom upravo u najnebitnijim pitanjima, dok ona važna ostaju neriješena, ne bi čudilo da u 2009. dobijemo i kakav komitet za dobno označavanje, pa i cenzuriranje filmova. Onih u kinima.

Umjesto Vijeća za elektronske medije time bi se zasigurno bavio Hrvatski audiovizualni centar, institucija koja je, nažalost, vrlo brzo ostala bez svoje vodeće glave. Albert Kapović, šef HAVC-a, preminuo je i ostavio to teoretski moćno tijelo da u budućnosti koordinira hrvatsku filmsku scenu i odvoji je od sisa Ministarstva kulture, koje je zaslužne i važne domaće filmaše godinama obilno dojilo bez pogovora, kao prava majka. Pa kad bi kakav sineast starije dobi bio gladan, majka na čelu s Božom Biškupićem dala bi sisu. Stvar je prirodnim tijekom presušila, pa su sada odgovor na snove i prazne trbušćiće - europske koprodukcije. Dok se dio ekipe fino snašao snimajući projekte koji počnu u jednoj državi, završe u drugoj, pa ovlaš proputuju trećom, već spomenuti Dalibor Matanić odolio je europskom pudingu odbijajući da od svojih filmova napravi mitteleuropsku vožnjicu vlakom. Uz pomoć nekoliko odličnih glumaca i jedne svinjice, pridružio se pak daleko zanimljivijoj 'diližansi', onoj novoprozvanog istočnoeuropskog radikalnog filma.

Uz «Kino Lika», drugi značajan film 2008. godine su «Tri priče o nespavanju» Tomislava Radića, živahnog djedice koji je kod sebe našao žara kakvog inače nemaju ni dvostruko mlađi kolege. Radić se nadopisao na istu tradiciju kao i Matanić, pa je bez krzmanja svaku glumačku dušu u svome filmu i preneseno i doslovno skinuo do gola, iako se o njegovim dosezima, nažalost, nije izjasnio Don Nenapudrani Sudac iliti Anđelo Od Like. U završni trojac koji obilježava nova stremljenja u hrvatskom filmu još spada i mladac Kristijan Milić, koji je sa «Živima i mrtvima» pokazao kako se radi ratni film i kako se radi sa glumcima, iako je, vjerojatno slučajno, uz to pokazao i kako se snimateljski fetišizira ustaška uniforma. Ispričavajući se konstantno kako je on u svemu 'unajmljeni' iliti naručeni redatelj, jer je u projekt došao kad je već debelo krenuo, Milićev je rukopis baš taj koji je sve spasio od propasti. A znajući povijest ratnih filmova ovih prostora, moglo je propasti vrlo lako.

Ostatak prve lige domaćina dopunjavaju pristojni Zrinko Ogresta s još pristojnijim «Iza stakla», nastavkom njegove pristojne karijere koja će, bez ikakvih sposobnosti tipičnih za vidjelice, sigurno i dalje biti tako fina i pristojna. Vinko Brešan, za razliku od Ogreste i ostalih, nije ponudio ništa pristojno i zanimljivo, dok su mu komedijaški pokušaji nepristojnosti u «Nije kraj» već sada pod okriljem zaborava. No na opsesiju domaćih filmaša domaćom književnošću, a ponajviše Matom Matišićem, podsjetit će nas iduće godine Arsen A. Ostojić, kao jedan od posljednjih s ovogodišnje Pule koji dolazi u kina i to ne kao siroti beskućnik kojega Cinestar nije volio, nego kao slavni laureat s čak šest Zlatnih arena izloženih na kućnome regalu i tabletiću. Šalu na stranu, gdje A. A. Ostojić drži Arene za «Ničijeg sina» nije poznato, no poznato je da su njegove nagrade izazvale poprilično negodovanje u krugovima same struke, nezadovoljne činjenicom kako nije nagrađen najbolji film.

Ali ta Pula, kao vrhovni domaći filmski festival, već je etablirana kao mjesto gdje žiri rijetko kad zaista nakljuca najvrednije zrno, nego prije kao mjesto u kojemu se zrcale interesi, ili se tek nagradama zorno ilustrira stečeni status i moć. Basnoslovni milijunski budžet spiska se tako u par dana na kojima paradira jednoznamenkasta godišnja produkcija, dok ostatak programa čini skrpani inozemni 'medley' kojemu je jedino zajedničko što opet zorno ilustrira osobni ukus masno honoriranih selektora, odnosno umjetničkih direktora.

Izvan te pulske sapunice, festivalska scena u Hrvatskoj, čini se da je 2008. ušla u vrijeme očekivano smanjenog rasta, ili ne daj Bože, recesije. Osim novopridošlog Plavog zuba, što je festival filmova snimljenih mobitelom, relativni novajlija je i Pssst! – festival nijemih filmova. Ostalo su sve stari i brojni igrači koji postaju sve profiliraniji, ili se naknadnim osvještavanjem cijepaju u jednako zanimljivu ali udaljenu braću. Tako se ekipa oko Filmskih mutacija, raspolovila na 'čiste' Filmske mutacije i Subversive Film Festival, te donijela udvostručavanje sličnih programa, što u toj, avangardnoj domeni, može značiti samo plus za gledatelje. Razlog svega toga je u činjenici da je korporativni financijski zagrljaj nekima bio teško probavljiv, ma koliko se na kraju T-comovih kolača svi najeli. Filmske mutacije odlučile su tako reći zbogom sponzorskome novcu, što je smanjilo komfor, no ne i sam festival. Jedino što je zaista bilo naporno u svemu jest opsesija revolucionarnom 1968. godinom, koja se 2008. nosila kao sve one jeftine Che Guevara majice – više kao modni dodatak, a manje kao autentični izraz ideja.

Ostatak vrckave festivalske scene u zajedničkom nazivniku i s najmanjom mjerom srednje vrijednosti nije podbacio, pri čemu su na začelju pomalo umorni lideri poput Motovuna, a u prvim redovima sve interesantniji Tabor Film Festival i RAF, te još obimniji 25FPS koji i dalje junačkim tempom otvara forme koje su sve samo ne uobičajene. Naravno, ove festivale mediji i struka najmanje prate, jer lakše je kampirati na Vukovar Film Festivalu i napeto pratiti hoće li se on izdići iznad distributerske revije, ili se pak odšetati do regionalno važnog Sarajeva, gdje ima fešte, filmova i skandala, i to uvijek u zajamčenom obimu. Ipak, složio se netko s time ili ne, festivali su postali mjesto odmaka od nakaradno komercijalnog kino repertoara, gdje caruju kokice i skupi holivudski projekti, dok se multipleks-kultura lagano uvlači u sve pore. Trenutak svjetla ili neke bolje budućnosti za sve koji ne pristaju gledati film s pauzom ili uz pratnju četa drečećih tinejdžera, dogodio se početkom godine, kada su konačno opet odškrinuta vrata Kina Europa, dvorane koju je samo čudo spasilo od toga da ne postane neka nova ispostava kakvog šoping-lanca.

Prostor je još uvijek derutan i projekcije još uvijek prizivaju tehnički manjkav duh 80-tih, no program je osvježenje, čak i kada se tek samo nadopunjava na Zagreb Film Festival. Tako su u kina dospjeli zanimljivi naslovi, poput dokumentarca o Ekatarini Velikoj ili bugarskog neo-noira «Zift», no nažalost, s manjim interesom publike od onog na samome festivalu. U 2009. godini valjalo bi još prevladati jedan nepotreban klišej: dobri filmovi morali bi se, a i mogu se vidjeti izvan kruga festivala. Ljudi koji se na ZFF-u i sličnim mjestima otimaju za ulaznice, mogli bi to činiti i kad isti film stigne na repertoar. Isto tako, možda u budućnosti, hrvatski film bude gledan i bez da na njega pljune katolički redikul. Kino Europa moglo bi postati i stanje svijesti, ne samo dvorana u Varšavskoj. Ali to su, možda, tek puste novogodišnje želje.

Željko Luketić                                 

Pročitajte i ...
Grički dijalog estradno o estradizaciji
Estradni Grički dijalozi
Književnost - godišnji pregled 2008.
U istri ponovo Sa(n)jam knjige