Naš dečko - Franka Perković

Malo sjevernije i zapadnije, ali čak i fizički odijeljen od kopnene matrice, nalazi se Island, gdje bi, prema tezi «što južnije to tužnije», trebalo biti još bolje. Vjerojatno i jest, ali to ne znači da neke iste teme ne muče i Hrvate kao i odvojene, možda i miroljubive Islanđane. Komad Hávara Sigurjónssona «Naš dečko» jedan je od takvih sažetaka univerzalnog ljudskog iskustva, suvremenog u civilizacijskim dosezima praktičnog tipa, ali gotovo arhetipskog u pitanjima onih teže mjerljivih komponenti ljudskosti.

Osim što je pohvalna iz drugih, možda i svjetonazornih razloga, odluka Dramskog kazališta Gavella da svoj novi projekt ne reklamira poljupcem dvojice muškaraca je i točna. Naime, «Naš dečko», unatoč svemu, drama je koja se manje bavi problemima gay populacije, a više svima ostalima. Ključna točka zapleta doduše jest činjenica da je sin jedne obične, naizgled skladne i standardne obitelji homoseksualac, ali to nije niti jedini niti glavni problem, nego tek okidač. 

Čini se da, kad je gay tematika u pitanju, dramatičari pribjegavaju jednoj od pouzdanih strategija, pogledu izvana ili pogledu iznutra. Prvi postavljaju pitanja o mogućnosti interakcije, o prihvaćenosti i, rekli bismo na našim prostorima, suživota, koliko god to čudno i ne baš do kraja civilizirano zvučalo. Drugi se pak u potpunosti posvećuju gay zajednici, i tako tvore zatvoreni sustav koji na dramatičnosti dobiva upravo svojom različitošću, iako su primarni impulsi isti kao i u cjelini društva. Funkcionalno najbolje rješenje ono je koje uspije spojiti, ili bolje reći, sukobiti u istoj drami oba pogleda, i univerzalnu dramsku napetost razviti iz trenja koje nastaje približavanjem onoga što nažalost, većina i dalje smatra da treba ostati odvojeno.

Novitet repertoara kazališta Gavella najprije je suvremena obiteljska drama, duboko uronjena u problem identiteta i obitelji kao, već je i pomalo otrcano spominjati, izvora svih zala. Logična je posljedica stoga da komad Hávara Sigurjónssona najslabije i gotovo plakatno zvuči kada pokušava govoriti isključivo o sukobu između gay sina i straight oca, od kojih obojica u tom trenutku više nisu ni dramska lica nego dvodimenzionalni animirani likovi, unatoč tome što su neki od njih i u potpunom poricanju sebe samih. Čak se i njihova prirodna veza tada čini tek dijelom nametnutog svjetonazora, kao dio teksta koji je autor iz nekog razloga morao napisati, iako bi mu komad bio puno bolji kad bi se na znakovite tišine između majke, najkompleksnijeg lika u drami, i oca nadovezala ista takva između oca i sina. Ključ je u odnosu roditelja, vezi nastaloj na lažnim temeljima, osiguranju za budućnost i ritualima strasti koje je i na početku bilo tek u tragovima.

Redateljica Franka Perković, i inače specijalizirana za komorne drame, potrudila se ne dolijevati ulje na vatru jer ju je ionako već dovoljno raspalila izborom Franje Dijaka za ulogu sina. Glumac izrazite i specifične geste i ovdje za nijansu pretjeruje, ali gay stereotip mogao je, a u domaćem kazalištu prečesto i jest, biti odigran i puno gore. Provjereni Ozren Grabarić kao njegov manipulativni i zavodljivi ljubavnik maksimalno koristi svoj demonski smiješak, za koji nitko nikad ne zna što točno znači, ali i on je, baš kao i Dijak, zapravo nositelj sporedne role. Glavne, i bitno kompleksnije, imaju Marina Nemet, nedovoljno iskorištena karakterna prvakinja Gavelle, i Darko Milas, koji se sa svojom dosad najzahtjevnijom ulogom hrabro nosi cijelih sat i četvrt, iako ga ona na kraju pobjeđuje. Objektivne okolnosti na njezinoj su strani: Scena Atrij ogoljena je i siva, bez glazbe i s minimalnom promjenom svjetla, te okružena publikom sa svih strana, pa izvođači nemaju ni trenutka predaha.
Zbog ozbiljnosti pristupa bez želje da se bezuvjetno svidi, bez moraliziranja ili instant pouke, te ne više novim ali i dalje zanimljivim preslagivanjem vremenskih zona drame, «Naš dečko» je neiznenađujuća, ali kvalitetna predstava.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Uvjetovani emocionalni odnosi u 'Našem dečku'