Sallinger - Ivica Buljan

25.08.2009. Print | Pošalji link

Rasutost ponekad zabavlja, ne doduše kad traje puna tri sata, ali pravila i postoje zato da bi ih se kršilo.

Točno kaže redatelj Ivica Buljan kad «Sallingera», još jedan u nizu tekstova francuskog dramatičara Bernard-Marie Koltesa, predstavlja kao frankenštajnovski konstrukt fragmenata proze Jeromea Salingera, prepun vidljivih šavova, pogrešnog kroja i skokova u vremenu i mjestu radnje. Takva je, naime, i predstava koju je u Rennesu napravio s mladim francuskim glumcima i s dvoje ovdašnjih veterana Senkom Bulić i Markom Mandićem, a koja je nekim čudom dospjela i na Scenu Amadeo.

Prostor slobode u kazalištu, kojim Buljan kao da se sustavno bavi, najveći je problem ove predstave. Ona provocira da bi provocirala činjenicama koje same po sebi već jesu zanimljive, ali kao odjek poetika već dovoljno afirmiranih da ih se takvima može zvati. Izvedba počinje još dok publika ulazi, pa je i sam trenutak početka predstave zapravo upitan, dok u međuvremenu gledatelji dobiju špagete u tanjuru, viski i vino u čaši ili vodu u krilo. Među njima se probijaju gola tijela u naponu strasti i igre, ali ona uzbuđuju i znače jednako koliko i krik kostimiranog glumca u kazalištu koje sustavno odbija svaku pomisao na novo, koje to više i nije, ili na slobodu, za koju ni ne znamo što je. Tako je cijela poetika rasipanja značenja, s inzistiranjem na propuštanju zbiljske nelinearnosti na račun imitacije kakvu nude dobro skrojeni komadi u dobro skrojenim režijskim odijelima, tek mimikrija slobode i udarac u pleksus, kako navodno oslobođenom kazalištu tako i slobodi samoj. Nije istina da se u predstavi takvog tipa zaista dolazi do sume svih naših psihoza, unatoč naizgled izuzetno proživljenoj želji, čak i nuždi, da ih se baš sve igra. Baš naprotiv, takvim ih se postupkom nivelacije izigra. Pokoji proboj iskrenosti, originalnosti ili izvedbene sreće, kao kod Marka Mandića, tek može nagovijestiti proživljenost interpretiranoga.     
    
Drugim riječima, Buljan uspijeva od onoga što bi možda, ili bi još uvijek, na prirodan ili neprirodan način, trebalo proizvoditi zanimanje, stvoriti tek prolazni, ali nimalo prijelazni efekt. Kako drukčije nazvati na koncu ipak golog majmuna, sintagme na tragu zoologije i antropologije, a ne banalne uvrede, koji trči pozornicom a gledatelju zapravo smeta jer ne vidi titl. Ili još gore, kad režijski postupak i cijela inscenacija uspiju čak i od ženskog tijela, nečega što bi trebalo biti neprolazna inspiracija, učiniti tek sličnu smetnju ili barem – živu kulisu. A takvi su zapravo i lezbijsko milovanje i ekstatični krikovi, ili za predstave Ivice Buljana već uobičajeni muški zagrljaji koji hrvačkom sintaksom govore o ljubavi i mržnji.

Lako ćemo s golotinjom, u krajnjoj i manje inspirativnoj liniji, jer ona i nije presudna, ali što sa samim Salingerom koji je Koltesu poslužio kao inspiracija. U potrazi za svojim stilom, Bernard-Marie ga je u ovom komadu već poprilično izgradio, pa mu potpornji kultnog američkog pisca zaista nisu trebali, osim kao pošteno naveden odjek inspiracije. Takav crack-up, u vidu autonomne ispovijesti ili obiteljske sage, jednog od rijetkih podžanrova u kojima američka književnost može parirati svakoj drugoj, moguće je naći i kod mnogih drugih autora. Ostaci svijesti naizgled uzornih članova uzorne obitelji nisu Salingerov domišljaj, niti ekskluziva. Važnija je ipak pozadina, mikro i makro političko sjenčanje projekcija likova izvan njihovog prvenstvenog obiteljskog staništa. To su ulice New Yorka, one s magnetski privlačnim neonom i one bez ikakvog svjetla; vojničko vježbalište u sjećanju veterana i mladića koji moraju otići poginuti u Vijetnam, mentalne ustanove u koje se upisuju žene nakon što više nisu poželjne udavače, a još nisu niti odbačene majke…

Sve se ipak ponovno svodi na jedino pravo pitanje, trenutak i razlog samoubojstvene odluke. Riđi, glavni lik Koltesovog „Sallingera“ je odlučio, ali ni izlazak publike iz prostora kazališne igre nije daleko od nekog simboličkog samovoljnog odlaska iz života. Znači li to da u kazalištu života više nema, da ga ono više ne zna zamijeniti ili čak ni prizvati?            

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Zagrebačka Garaža premijerno u New Yorku
ZKM premijerno u New Yorku
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Festival svjetskog kazališta 2009. - izvještaj prvi
Ivica Buljan režirao još jedan tekst Bernard-Marie Koltesa
'Sallinger', s jednim ili dva 'l'?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici