Festival svjetskog kazališta 2009. - izvještaj prvi

21.09.2009. Print | Pošalji link

Festival svjetskog kazališta, čak i kad je posvećen autorskim projektima i zaobilazi inače bitno lukrativniji izbor vrhova svjetske književnosti, ne može bez reprezentativnog otvorenja.

A u našoj kulturi, realnoj toliko koliko želi biti, zna se od čega se takvo reprezentativno otvorenje sastoji: red nemuštih političkih govora, zamuckivanja i čitanja s papira nad kojim su se savjetnici znojili desetak minuta, lijepih pozdrava, osmijeha iza kojih su stisnuti zubi i, naravno, velike predstave. Ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta takva velika predstava se zaista i dogodila.

Predrasude su kao statistika, na kraju skrivaju bitno, ali u generalizaciji pogađaju. Zato nije teško pogoditi što je upravo predstavu naslova „Život i sudbina“ dovelo na Festival svjetskog kazališta, što joj je omogućilo prednost i čast otvaranja i što se, u krajnjoj liniji od nje moglo očekivati. Kad su varijable poznate, onda ni rješenje jednadžbe nije teško predvidjeti. Dakle, s jedne strane je ruski redatelj Lev Dodin, predložak koji je čak i u samo kvantitativnom smislu pravi ruski roman i bavi se, ni više ni manje, nego antisemitizmom crvenih i crnih, staljinizmom i konvulzijama SSSR-a između tiranije, borbe s nacističkom Njemačkom i početka Hladnog rata i utrke u nuklearnom naoružanju. S druge je strane, kako joj tepaju blagonakloniji, predstava-freska naslova „Život i sudbina“ u trajanju od tri i pol sata, nakon kojih čak ni koktel nema previše smisla jer publici treba infuzija, a ne kanapei.  

Dodin se zagrebačkoj publici već predstavio „Moskovskim zborom“, freskom koja je ipak imala i treću dimenziju, najprije u čuvenoj glumačkoj interpretaciji takozvane ruske škole. Čini se da je to bilo sasvim dovoljno za predstavljanje ovog majstora, dok je „Život i sudbina“ prema Vasiliju Grossmanu tek zabijanje još jednog čavla u lijes legende koja to možda i jest, ali ne mora biti i izvan granica majčice Rusije. Komponente predstave, čak i kad je to samo činjenica da su i na njoj Dodin i njegova petrogradska ekipa radili tri godine, za domaće su uzuse kulturne produkcije nezamislivi, pa vjerojatno nije ni moguće čitati sve kodove koji bi opravdali plošnost i zamornost ove freske. To što se repertoar Hrvatskog narodnog kazališta još ponekad poziva na takvu tradiciju lijep je primjer ustrajavanja na poetici, ali čak ni to ne pomaže, barem ne publici festivala koji bi ipak trebao ponuditi nešto više od povijesne freske, i u prosjeku tek jedno zaista uspjelo redateljsko rješenje po satu trajanja pokore. Zašto, na primjer, Dodinovi izvođači igraju karikaturu, kad izvedbeni kontekst, od predloška do dramaturgije i redateljskog postupka, za to uopće ne nudi pokriće? Ili je ova predstava neka vrsta odmaka od velike ruske škole, pa je zato zaslužila uvrštenje u program Festivala svjetskog kazališta? 

Na ta pitana nema odgovora, ali je pohvalno da su se već drugim ovogodišnjim izborom Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan donekle izvukli. Donekle samo zato što se „Stifterove stvari“, kako glasi naslov instalacije njemačkog skladatelja i scenografa, Heinera Goebbelsa, zaista reprezentativno svrstava u red produkcija kakve ovakav festival zaslužuje i na kakvima bi trebao graditi svoju budućnost. Nadahnut opisima prirode devetnaestostoljetnog austrijskog književnika Adalberta Stiftera Goebbels je izgradio vizualno i akustično, ali nažalost ne i taktilno, putovanje krajolicima koje nam je danas lakše prepoznati, koliko god to paradoksalno zvučalo, kao izmišljene i izmaštane nego zbiljske. Ante Kostelić bi još mogao shvatiti romantičarsku poetiku leda i siga koje kad padaju stvaraju sasvim specifičan zvuk, dok je ostalima, nažalost, ona već daleka kao i inkantacije ribara Papue Nove Gvineje. Zanemari li se sasvim osobna mogućnost prilagodbe na zadanu i vremenski ograničenu meditaciju koju nude „Stifterove stvari“, za određenu količinu fascinacije ostaje sasvim dovoljna i tehnička strana izvedbe. Mehaničke ruke koje pokreću klavire, bazeni napunjeni vodom u kojima je tko-zna-kakvom kemijom proizveden efekt koji, gleda li se pozitivno, podsjeća na Mjesečeve oceane tišine ili, nešto realnije, na posljedicu ispuštanja otrovnih industrijskih nusprodukata u prirodne vodne rezerve. Sve je to vizualno krasno upakirano, ali ipak - jedna premijerka, dok pere suđe i smišlja još jedan neuspješni rebalans, proizvede više sapunice od Heinera Goebbelsa.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Festival svjetskog kazališta 2009. - završni komentar
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Isabellina soba - Jan Lauwers
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Pijani proces - Ivica Buljan
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar
Hamlet - Thomas Ostermeier

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici