I Novi Zagreb može biti pozornica!

11.08.2009. Print | Pošalji link

Gluma pod otvorenim nebom, nadvikivanje s vjetrom, pokoja kap kiše i hladnoća koja vraća dug ljetnom danu, a možda i oluja baš u pravom dramskom trenutku, sve su to mogući vrhunci iskustva ambijentalnog kazališta.

Tako je publici, ali nije ni izvođačima puno lakše. Jer skakavci, psi, ptice, bube i ostale smetnje ponekad od tragedije mogu napraviti komediju, a obližnji automobil, traktor ili čak najobičniji televizor s malo boljim zvučnicima, i farsu. Noćna mora redatelja i glumaca ili najživlji oblik kazališta, ambijentalni teatar je sve to i mnogo više.

Kako je vrijeme ljetnih festivala, pa je većina događanja na otvorenom, i ovosezonski ciklus kazališnih tribina u KIC-u koje vodi teatrologinja Lidija Zozoli završio je tom temom. O ambijentima i kazalištu, ljetnim festivalima ali i kontinentalnim, te iskustvima rada na otvorenom, razgovarali su redateljica i redatelj: Dora Ruždjak Podolski i Paolo Magelli. Oboje imaju iskustva s teatrom na otvorenom, oboje su radili i na najvećim domaćim ljetnim festivalima, prvenstveno na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa su njihova još uvijek svježa sjećanja ujedno i nastavak razgovora o smislu i svrsi te i sličnih manifestacija. Ambijentalno kazalište, smatra Magelli koji je ove godine ponovno radio na otvorenom, ali ne u Dalmaciji nego na Brijunima, točnije u Teatru Ulysses, u samoj je biti kazališta. “Teatar je rođen u amfiteatru, kao način obraćanja zvijezdama i propitivanja ljudske usamljenosti“, kaže Magelli.

Odnos između ambijenta i zatvorene kazališne dvorane, koja tehnikom može nadomjestiti prirodu, a krovom i ne dopustiti prirodi da omete izvedbu, kompleksan je, pa redateljima zaista ponekad nije lako odlučiti se koja im je od ponuđenih mogućnosti draža. Paolo Magelli smatra ipak da ih, nakon što se jednom donese odluka, kasnije ne treba miješati. „Vjerujem da se u dvorani može zarobiti priroda, ali ne vjerujem da se predstava iz otvorenog prostora može ponoviti u kazališnoj kutiji. To je izdaja ambijentalnog koncepta.“ No, kao što predstavu nastalu u ambijentu i za ambijent ne treba seliti u zatvoreni prostor, tako ni od otvorenog prostora ne treba očekivati da će sam stvoriti predstavu jer „sam život je jači od kazališta“ - ono bi trebalo biti sinteza života, a ne njegova reprodukcija.

S druge strane, ono što je nekada bio ambijentalni teatar danas je pod udarom turizma. Prvenstveno se pritom misli na teatar u starim gradskim jezgrama, dakle onakav kakav je, po uzoru na Avignon, stvoren u Dubrovniku i na Ljetnim igrama, a kasnije i u Splitu. Danas takva vrsta Grada Teatra ne postoji, niti može postojati, smatra Magelli, jer se previše razvio turizam tipa „piški i odlazi“. Taj slučaj nije samo dubrovačka posebnost, ali se baš na primjeru tog grada on najbolje vidi, točnije čuje. Probe i izvedbe čak i na Lovrijencu, naime, ometa glazba iz dubrovačkih kafića i noćnih klubova. Već nekoliko godina, a zapravo i više, u nekadašnjim gradovima prvacima ambijentalnog kazališta kao što su, pored Dubrovnika, Venecija i Solun, vidi se kako pred navalom turizma i konzumerizma kultura jednostavno uzmiče. Zato se bolji poznavatelji povijesti Dubrovačkih ljetnih igara, ili jednostavno nostalgičari koji vjeruju u bolju prošlost, stalno spominju nekoliko danas nevjerojatnih pravila Igara i samog Grada. Na primjer, u vrijeme takozvanog komunističkog mraka ne samo da nikome nije padalo na pamet glazbom iz kafića ometati predstavu, nego čak niti avioni nisu smjeli slijetati na Ćilipe dok traje neki dramski ili koncertni program. Danas je takvo što nemoguće jer su interesi preveliki, a vlast i njezina svijest o kulturi previše slabi.

Grad živi od turizma, a za Igre ionako uvijek dobije jednaku količinu novca, bez obzira živi li tradicija Grada Teatra ili ne, pa predstave bježe u skrovite i udaljene prostore, kakvi su u Dubrovniku zidovima opasan Park Muzičke škole ili od središta ipak izmaknut Park Gradac. Zato Paolo Magelli ima pravo kad se boji da je kazalište na otvorenom u izravnom sukobu s konceptom civilizacije koji pokazuje apsolutnu ravnodušnost prema kulturi.

Ako se nekome čini da talijansko-hrvatski redatelj pretjeruje, jer on često to čini, Dora Ruždjak Podolski, redateljica mlađe srednje generacije, ima i sasvim konkretnu potvrdu njegovih riječi. Najprije je sama izmaknula svoju produkciju Shakespeareovog „Sna ljetne noći“ iz Dubrovnika 2007. godine i postavila je na Lokrumu, ali ni to nije bilo dovoljno da se makne od svega što popularna kultura i turizam donose. Njezinoj inačici „Sna“ na premijeri je smetao koncert Danijele Martinović u uvali Lapad i brod usidren gotovo nekoliko metara od samog mjesta izvedbe. Osim toga, ekipu koja je prošle godine uvježbavala Euripidove „Bakhe“ u režiji Olivera Frljića u ne toliko prometnom dijelu Splita lokalni su huligani gađali bocama. Dio tradicije je već da se lokalno stanovništvo čak i jajima i vodom izjasni o predstavi koja im se događa doslovno pred nosom. Unatoč svemu tome, redateljima, među kojima je i Paolo Magelli, takozvano ambijentalno kazalište i dalje je izazov koji ne mogu odbiti jer „prostor pobuđuje maštu i tjera te da se aktiviraš kako nikad ne bi zatvoren u dvoranu“.

Kad tvrdi da na Lovrijencu ne bi postavio niti jednu kulisu i da se, s druge strane, ambijentalna predstava ne smije prenositi u zatvoreno kazalište, Magelli se referira na posljednjih nekoliko godina uspostavljenu praksu da se jedna od premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama proglasi koprodukcijom s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, pa ambijentalna predstava ima obavezu gostovati i u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući. Takvo zatvaranje svojevrsno je svetogrđe, na koje redatelji pristaju zauzdani produkcijskom nuždom. Na slične su kompromise prisiljeni i svi koji kazalište stvaraju malo drukčije, jer je svako gostovanje predstava koje nisu zatvorene u kutiju s kulisama jednako kao i prijevod proze, ili čak poezije, na jezik kojim nisu izvorno pisane. Ovo autorima zadaje beskrajno puno problema, a publika ipak ne dobiva original, nego tek sklepanu presliku.

Sve to ipak ne znači da od ambijentalnog kazališta treba odustati, ali se treba zapitati gdje i zašto tako treba raditi. Na primjer, s izuzetkom par lokacija u Španjolskoj i Italiji gdje je to još uvijek moguće, ili reprezentativnog Avignona gdje je sve podređeno izvedbi, ili pak opuštenog Edinburgha gdje je svaka smetnja već unaprijed uračunata, pravo ambijentalno kazalište najlakše je pronaći u Latinskoj Americi. No, nije ambijentalno kazalište rezervirano samo za lokacije koje nude pogled na more, borove iglice i zrikavce. Suživot urbane kulture i kazališta izvan tradicionalnih kazališnih dvorana bio je jedan od osnovnih sastojaka izvorne ideje KUFER-a, Kazališne radionice frustriranih redatelja ili udruge kojom su napuštenu halu tvornice Jedinstvo u kazališni pogon pokušale pretvoriti Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković. Njima, na primjer, nisu na kraju glave došle cajke domaćeg ili inozemnog porijekla, nego upravo urbana kultura jer ih je iz Jedinstva „polako ali sigurno“ izgurao program kluba Močvara. Grad Zagreb na kraju nije podržao projekt pretvaranja hale Jedinstva u kazališni prostor, pa se KUFER danas, kao i druge slične organizacije, snalazi za prostor kako zna i umije. Srećom, posljednjih nekoliko godina Kultura promjene u Studentskom centru otvorena je za takve podbudžetirane projekte, pa se inicijativa još uvijek nije ugasila.

Spominjanjem ulaska u napuštenu tvornicu otvorilo se cijelo novo polje pojma ambijentalnog kazališta, jer on ne podrazumijeva samo elegiju i pastoralu odigranu na ekološkoj lokaciji, nego i svaki drugi izlazak teatra iz zaštićene dvorane, čak i u dramatiku urbaniteta. Na primjer, svjetsku je turneju i slavu zaslužila predstava „Hodač“ riječkog Tranzicijskog fikcijskog kazališta ili TRAFIK-a, koja je nakon Rijeke igrala po brojnim pothodnicima gradova Europe i svijeta. Nešto slično Paolo Magelli sanja i za Novi Zagreb, u kojem je otkrio kazališni potencijal neovisan o terminu kad bi montažno kazalište, od milja nazvano Baraka, trebalo napokon biti montirano u Sloboštini: „Nikad se nisam usudio režirati 'Hamleta', ali bih u fascinantnoj scenografiji koju nude, na primjer, Utrine, ipak pokušao.“ Novi Zagreb samo je primjer kvarta, ili dijela grada koji od kulture baš i nema previše, iako ima dovoljno stanovnika da je sam po sebi već socijalno zanimljiv kao kazališni ambijent. Interes koji je Magelli pokazao za Novi Zagreb nije samo estetske, nego i sociološke prirode jer ne isključuje ljude koji tamo žive, a koji bi se prema teatru mogli odnositi bolje od onih koji su na predstavu pod prozorom navikli od malih nogu.

Je li ovo najava nekog novog, ambijentalnog „Novozagrebačkog pentagrama“, ili tek još jedna od neostvarenih i neostvarivih ideja Paola Magellija, vidjet ćemo, nadamo se, uskoro. Ambijentalno kazalište ionako u Novi Zagreb neće doći kad se, ili ako se, Baraka montira i profunkcionira, nego tek kad zagrebačka gradska kazališta i zagrebačka vlast odluče podržati projekte drukčije od pukog preseljenja Komedijinih mjuzikala na pozornice na Tru bana Jelačića ili Bundeku. Novi Zagreb, Trešnjevka, ili Gajnice, također su izazovne lokacije, danas sigurno i izazovnije od Lovrijenca ili brijunske tvrđave Minor. Samo što to trebaju shvatiti i oni koje kazališne tribine, kao i kazalište samo, ne zanimaju.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.
Čarobna frula - Dora Ruždjak
Postapokaliptična Čarobna frula Muzičke akademije
Muzička akademija izvodi Čarobnu frulu
Dora Ruždjak Podolski i Ivan Repušić na čelu Dubrovačkih ljetnih igara
Vjerovali ili ne: Promjene na čelu Igara!
Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta 2009
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
Slučajevi običnog ludila - Dora Ruždjak Podolski
'Slučajevi običnog ludila' - uvrnuta ljubavna priča

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici