Tri opere o smrti

Iako je glavnina opusa tog skladatelja, čije je posljednje djelo, "Turandot", često proglašavano posljednjom pravom operom zapadne tradicije, već odavno postalo dijelom "željeznog repertoara" svih svjetskih pozornica, obljetnica nudi dobrodošlu priliku za njegovo preispitivanje i eventualnu revalorizaciju.

Tom se idejom vodila i uprava zagrebačkog HNK, koja je, kao prvu opernu premijeru u ovoj godini, pripremila novu produkciju njegovog "Triptiha". Takav odabir prilično je ambiciozan, jer je riječ o ciklusu sastavljenom od tri međusobno prilično različite jednočinke, od kojih svaka zahtjeva zasebnu postavu pjevača. Moglo se, dakle, ići linijom manjeg otpora, pa odabrati, recimo, "Boeme" ili "Toscu", ili barem obnoviti prethodnu produkciju "Triptiha", koja je u HNK-u bila postavljena prije samo šest sezona.

No, umjesto toga, angažiran je posve nov autorski tim, kojeg predvodi Arnaud Bernard, francuski operni režiser respektabilne biografije. Kako sâm ističe, njegov pristup "Triptihu" proizlazi iz stava kako je riječ o jedinstvenoj glazbeno-scenskoj cjelini, a ne trima zasebnim operama. Pritom kao objedinjavajući element vidi tri različita razmatranja o smrti, a tu je zamisao i vizualizirao osnovnim crnim scenografskim okvirom, koji simbolizira grobnicu.

Ono što Arnauda Bernarda čini posebnim od većine opernih režisera jest činjenica da je svoju karijeru započeo kao glazbenik, konkretno violinist, da bi se tek kasnije posvetio režiji. To je, pak, presudno utjecalo i na njegovo poimanje oblikovanja glazbeno-scenskog djela. Naime, on smatra kako u opernoj režije sve treba proizlaziti iz glabe – od pokreta i ugođajnosti do scenske slike – a sve to uvjetuje i njegov općenit pristup cjelokupne pripreme i načina rada na predstavi.

A kad je riječ o glazbenom aspektu nove zagrebačke postave Puccinijevog "Triptiha", najveću odgovornost preuzima dirigent Ivo Lipanović, kojem i inače najbolje leži talijanski kasnoromantičarski i veristički repertoar. On, kao i Bernard, ključnim izazovom smatra međusobnu raznovrsnost triju jednočinki. Prema njemu, riječ je ovdje i o tri glazbena jezika, koje, doduše, povezuje jedan skladateljski rukopis, ali bez previše međusobnih estetskih dodirnih točaka. "Plašt" je tako izrazito veristička drama, "Sestra Angelica" je mistična, eterična i delikatna partitura, a "Gianni Schicchi" je anticipacija Prokofjeva i neoklasicizma.

Upravo zbog razlika, ponegdje naizgled čak i disparatnih, između triju jednočinki često se događa da se u raznim opernim kućama "Triptih" izvodi u krnjem, dvodjelom obliku. Ivo Lipanović ima razumijevanja za takav pristup, ali je sâm ipak skloniji prikloniti se skladateljevim intencijama, priznajući kako, zapravo, uživa u sve tri opere.

Lipanović se već ranije okušao u velikom dijelu Puccinijevog opusa, ali je iz "Triptiha" dosad dirigirao samo "Giannija Schicchija". U tom smislu, "Plašt" mu nije donio nikakvih novosti, s obzirom da je po ugođaju vrlo blizak drugom činu "Tosce". S druge strane, "Sestra Angelica" iznanadila ga je svojom gotovo mocartijanskom delikatnošću svog prvog dijela, koji je obilježen prozračnom instrumentacijom, uvelike temeljenom na zvuku drvenih puhača.

S obzirom da je riječ o tri opere u jednoj večeri, za ovu je produkciju angažiran praktički cjelokupni ansambl Opere, potpomognut nizom gostiju. U premijernoj postavi tako glavne uloge u "Plaštu" pjevaju Siniša Hapač, Natalia Dercho i Marc Heller, dok naslovne uloge "Sestre Angelice" i "Giannija Schicchija" tumače Gabriela Georgieva i Kiril Manolov. Premijera je 07.03. u 19:30, a prva repriza na rasporedu je već dan kasnije, i to iznimno s početkom u 18 sati.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Turandot – Gianluca Marcianó
'Opera pod zvijezdama' u nogometnom duhu
Triptih – Arnaud Bernard