Od ženskog pisma do pisma za žene

Stvari se odvijaju po uobičajenim obrascima, govornici se redaju jedan za drugim, a ponekad mnogo više vole slušati zvuk vlastitog glasa nego reći nešto vrijedno slušanja. Publika, pak, stoički, ali i nezainteresirano, odradi svoj dio posla, to jest pojavi se, mirno sjedi dok traju lamentacije predstavljača i raspravljača, te se na kraju obruši na ponuđena pića i kanapee.

Upravo zbog toga, ali i mnogo čega drugoga, vrijedi istaknuti kako je tribina u Hrvatskom društvu pisaca, održana 17.01.2008., koja se bavila temom 'Od ženskog pisma do pisma za žene (i natrag)' bila osvježavajući izuzetak. Ovaj događaj dio je ciklusa 'Grički dijalog', koje organiziraju Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić, a, kako je i potonja primjetila, referirajući se na veliki odaziv, čini se da su ovoga puta pogodile pravu temu. Dinamičnosti rasprave svakako su pomogle i pozvane gošće: spisateljice Slavenka Drakulić, Rujana Jeger i Zrinka Pavlić, te aktivistica Slavica Jakobović Fribec i sociologinja Jasenka Kodrnja. Iz publike im je asistirao Velimir Visković, ali i mnogi drugi, koji su imali dosta toga za reći i pitati kada je riječ o položaju žena u društvu i književnosti.

Najavljeno je kako će se na tribini raspravljati o raznim pitanjima, od terminološke zbrke koja okružuje pojam 'žensko pismo', preko značaja autobiografskog diskursa, pa sve do podsjećanja na prodor feminizma u tada jugoslavensku javnost osamdesetih godina prošlog stoljeća. Jadranka Pintarić započela je razgovor pokušavajući definirati o čemu govorimo kada govorimo o 'ženskom pismu', objašnjavajući kako je moto tribine, zapravo, uzet iz jednog teksta Slavenke Drakulić, koji je pisala za Sajam knjiga u Puli, posvećen ženama u književnosti: 'U medijskoj i publicističkoj upotrebi su mnogi pojmovi, kao što su ženski tekst, rodno osviještena književnost, feminilni tekst, feministički tekst i pismo za žene, a sve to se, zapravo, referira na književnost koja je namijenjena ženama i koju pišu žene.'

Slavenka Drakulić, jedna od pionirki feminizma u Hrvata, prisjetila se situacije prije više od dva desetljeća, kada su u tiskanim medijima poput Starta pisale mnoge poznate feministice, primjerice Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić, šireći ideju borbe za jednaka prava spolova. Uskoro je organizirana i međunarodna feministička konferencija u Beogradu. Vladajuća Komunistička partija nije s pretjeranim oduševljenjem gledala na feministički pokret, jer je službeni stav bio kako žene, zahvaljujući socijalističkoj revoluciji, imaju jednaka prava kao i muškarci. Naravno, to je vrijedilo samo na papiru, ali je situacija u praksi bila, kao što je i danas, prilično drukčija.

Također, feministički pokret se smatrao isključivo građanskim, iako je bio oduvijek obilježen ljevičarskim stavovima, a ni kulturni establišment, kojim dominiraju muškarci, nije bio jedinstven u prihvaćanju feminističkih ideja. S jedne strane im je omogućeno izražavanje svojih stavova, ali su i napadane, naročito Drakulić i Ugrešić, i to kao književno nevrijedne. Igor Mandić je roman 'Hologrami straha' Slavenke Drakulić prozvao 'kuhinjskom književnošću', što nju, iako je ta sintagma mišljena kao pogrdna, nije smetalo, jer, kako kaže, 'većina žena i jest pisala tada u kuhinji, kada bi stavila djecu na spavanje. Meni ne smeta ako je moja književnost kuhinjska, jer sam s njom daleko dogurala.'

Danas su stvari drukčije posložene, pa su tako, zakonodavno gledano, žene u lošijem položaju nego u Jugoslaviji, što su sve sugovornice pripisale dominaciji domoljubnog patrijarhata iz Tuđmanovih devedesetih, te, naravno, većem utjecaju Katoličke crkve u javnom životu, koja ženu i dalje vidi kao stroj za rađanje. Ipak, Jasenka Kodrnja navela je i neke pozitivne promjene, osobito u visokom obrazovanju, navodeći kako danas mnogo više žena nego muškaraca upisuje i završava fakultet, što je prije bilo obrnuto. Za položaj žena u Hrvatskoj je relevantan i prelazak iz socijalističke u kapitalističku ekonomiju, koja marketingom, kaže Zrinka Pavlić, bitno utiče na percepciju žena o sebi samima: 'Prodor feminizma u kapitalistički mainstream doveo je do ideje, koja izaziva frustracije, kako žena mora imati i karijeru i obitelj, kako mora biti osviještena i uvijek sređena, biti feministica i školovana. I tako smo na kraju došli do Bridget Jones.'

S druge strane, Slavica Jakobović Fribec je uporno i anakrono inzistirala na idejama s početka feminističkog pokreta, referirajući se na femininu mistiku i uplašene žene koje ne smiju dignuti glas u borbi za svoja prava, iako se time, zapravo, stavljaju u poziciju perpetualne žrtve, prema kojoj se jedino može osjećati sažaljenje. Time je u raspravi postao evidentan generacijski, ali i ideološki, jaz između prvoborkinja feminizma, od kojih su neke još uvijek opsjednute muškom hegemonijom, dopuštajući da ih ona posredno definira, i novih feminističkih snaga. One si, potpuno svjesne diskriminacije koju žene doživljavaju u društvu, to jest upravo zbog nje, ne dopuštaju temeljni stav potlačenosti, nego nastupaju ravnopravno. Rujana Jeger je stari način razmišljanja definirala kao neprihvatljiv konformizam: 'To je klasično pitanje samopouzdanja, kojeg žene nemaju, jer ih cijelo društvo spriječava da ga razviju. No, mnogi ljudi se tako osjećaju, jer lakše je ljudima upravljati kada nemaju vjere u sebe. S time se svi suočavamo, ali to ne znači da trebamo dozvoliti da nas takva situacija blokira.'

Nadovezujući se na to, jedna studentica iz publike požalila se kako su spisateljice zanemarene u nastavnom programu studija književnosti na Filozofskom fakultetu, na što joj je Rujana Jeger dala jednostavan savjet, a to je da protestiraju, jer samosažaljivo njurganje ne donosi rezultate.

Da se s diskrimacijom i provokacijama treba znati nositi pokazao je i primjer neobičnog čovjeka iz publike, koji je u jednom trenutku počeo držati govor o tome kako su sve feministice protiv muškaraca, te da je njihov jedini cilj sve muškarce pretvoriti u homoseksualce. Dotični je, unatoč naporima da nastavi svoje bizarno izlaganje, ušutkan burnom i glasnom reakcijom publike, koja ga je i ljubazno uputila da mu je mjesto, kako netko reče, u Matici hrvatskoj, jer je očito pogriješio tribinu.

Iako je ovo izdanje 'Gričkog dijaloga' ponekad išlo previše u širinu i nevažne detalje, što se moglo spriječiti energičnijom moderacijom rasprave, nakon sat i pol vremena, koliko je sve zajedno trajalo, teško je bilo biti razočaran onime što se moglo čuti. U Hrvatskoj je kompetentan javni dijalog o važnim temama nažalost rijetka pojava. Zbog svega toga je tribina 'Od ženskog pisma do pisma za žene (i natrag)' pozitivan iskorak, pokazujući da je potrebno još više javnog prostora za kritički dijalog. Dovoljno tema za raspravu, neupitno je, itekako ima.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Korov je samo biljka na krivom mjestu
Generacijski roman Stele Jelinčić
Kritički dijalog o ženskom pismu
Apsurdno, od pisaca se očekuje da sve sami nauče!