Unatoč nezainteresiranosti Ministarstva kulture, Picasso u Dubrovniku

Cilja se, naravno, na međunarodnu publiku i turistički vrhunac godine, kada je moguće privući najviše posjetitelja. Posljednjih godina tako je, među ostalima, održana samostalna izložba Jana Fabrea. velika retrospektiva Brace Dimitrijevića, i skupna izložba „Svjetlina“ s djelima iz zbirke suvremene umjetnosti Francesce von Habsburg. Aktualna izložba grafika Pabla Picassa jest, ali i nije dio tog niza. Slučajno se, naime, dogodilo da je serija reprezentativnih ljetnih izložbi lani prekinuta prikazivanjem postava pod naslovom «Radovi u galeriji». Radilo se doslovce o fotografskoj dokumentaciji opsežnih radova na uvođenju sustava grijanja i hlađenja, protuprovalnog sustava i video nadzora, zbog čega je Galerija nekoliko mjeseci bila zatvorena.

Priča o radovima u galeriji i aktualni Picasso imaju mnogo više veze jedno s drugim nego što se u prvi mah čini. Naime, ne tako davno, kustosica Anne Baldassari iz Muzeja Picasso u Parizu predlagala je ravnatelju dubrovačke Umjetničke galerije Antunu Maračiću izložbu o Dori Maar, ali nezadovoljna tehničkim uvjetima za izlaganje odustala je, te je ista na kraju održana u Zagrebu u Klovićevim dvorima. Radovi u galeriji omogućili su u međuvremenu i postavljanje ovako zahtjevnih izložbi, a dovršeni su taman na vrijeme da Maračić iskoristi novu iznenadnu ponudu iz inozemstva, ovog puta vezanu uz samog Picassa.

Izložba grafika Pabla Picassa sastoji se od tri njegove reprezentativne grafičke serije iz njemačkih i švicarskih kolekcija, koje datiraju između tridesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako najšira publika Picassa najbolje poznaje preko kubističkih slika iz ranijeg razdoblja, neoklasicistički period, karakterističan za većinu avangardnih umjetnika nakon iskustva prvog svjetskog rata, iz kojeg je proizašla najranija od tri izložene serije, «Suite Vollard», jednako se vrednuje. O kakvom se materijalu radi govori i činjenica da se upravo ta serija inspirirana klasičnim nasljeđem ponekad smatra najznačajnijom grafičkom serijom dvadesetog stoljeća. Drugi, mnogo koherentniji ciklus „La Tauromaquia“, nastao je krajem pedesetih u tehnici akvatinte, te prikazuje scene iz borbe s bikovima, karakteristične za španjolsku kulturu, kao i niz velikih španjolskih umjetnika. Serija „Suite 156“, uz jako naglašenu erotsku komponentu, na neki način sažima raznolike Picassove tematske preokupacije, a budući da ju je izveo pred kraj života, kad je imao 90 godina, ona predstavlja i svojevrstan "grafički testament".
 
Što se tiče priče o organizaciji dubrovačke izložbe Picassovih grafika, ona je, kaže Antun Maračić, slijed neobičnih i sretnih koincidencija. «Prije dvije godine sam u Gradskom poglavarstvu agitirao za uređenje galerije po odgovarajućim muzeološkim standardima, i tada sam im navodio razloge za to. U ovom stanju u kojem je galerija sada, govorio sam im, ona ne može primiti izložbe poput, primjerice, Picassa. Spominjanje tog imena izgledalo mi je kao najekonomičnije da im objasnim o čemu se radi. Poslije sam se sjetio da je nešto slično nama već nuđeno prije četiri ili pet godina, kada je u Dubrovniku bila Anne Baldassari. Došla je, međutim, usred ljeta kada su ljudi padali u nesvijest od vrućine u Galeriji. Rekla je da imamo lijep prostor, ali da u takvim uvjetima izložbu ne može postavljati ovdje.»

Prijedlog za izložbu o Picassu došao je iz pomalo neočekivanog izvora, od splitskog Švicarca Miloša Glavurtića, barem što se likovne umjetnosti tiče – laika i entuzijasta. Upravo je Glavurtić, nakon Maračićevog pristanka, inicirao kontakte s njemačkom institucijom Kunstmuseum Mülheim an der Ruhr in der Alten Post, koja u svojoj zbirci ima grafičke radove iz spomenute «Suite Vollard» i «Tauromaquie». Ostatak djela na izložbi posuđen je od jednog kolekcionara iz švicarske koji je želio ostati anoniman, a i inicijator izložbe, Miloš Glavurtić, unatoč ulozi koju je odigrao, također je ponešto samozatajan. «To je osoba koja nema veze s umjetnošću. On je informatičar, bavi se prodajom ili dizajnom satova, ali je veliki obožavatelj Picassa. Kao amater i entuzijast proučio je sve knjige o njemu koje je mogao pronaći, te o Picassu zna više od mnogih stručnjaka, barata s puno podataka i zna sva mjesta gdje se nalaze njegova djela. On je, zapravo, posredovao kod muzeja s kojim surađujemo, te razgovarao još s jednim švicarskim kolekcionarom da dobijemo ta djela.»
 
«Suite Vollard» broji ukupno 100 listova, od kojih je više od polovice nastalo 1933. godine. Punu brojku dosegla je nekoliko godina kasnije, nakon što ju je od Picassa, kao zamjenu za neke slike iz svoje privatne kolekcije, naručio Ambroise Vollard, jedan od najznačajnijih galerista i trgovaca umjetninama u prvoj polovici 20. stoljeća. Picasso je 1944. od Vollarda namjeravao kupiti po jednu sliku Renoira i Cézannea. Umjesto toga, samo za njega je sastavio zbirku koja će nositi Vollardovo ime, svojevrsnu kompilaciju grafika za koju je odabrao radove iz posljednjih sedam godina koje je smatrao važnima, uz naknadni dodatak tri naručiteljeva portreta. Primjeri grafika iz «Suite Vollard» danas se nalaze u nekima od najvažnijih svjetskih muzejskih kolekcija moderne umjetnosti, i obrađuju se u gotovo svakoj knjizi koja se bavi Picassovim grafičkim opusom. Čitava serija inspirirana je antikom, s kojom se umjetnik upoznao ranije na putovanjima, te u muzejima u vrijeme kada su klasicizirajuće tendencije obuzele i većinu dotadašnjih avangardnih umjetnika. «Minotaur» je, kao jedna od pet glavnih tema serije, kao motiv proizašao iz dodira s nadrealistima, dok je hommage Rembrandtu na neki način bio izraz Picassove želje da sebe vidi kao nasljednika majstora iz 17. stoljeća. Seriju, kaže Maračić, u cjelini karakterizira eklekticizam. «Uzor mu je bio grčki linearni crtež, ali i Ingres, a budući da je Picasso, kako sam za sebe kaže, 'krao gdje je stigao', sve je to skupa eklekticizirao u svoju maniru. Naročito je zanimljiva cjelina 'Atelijer kipara' s nježnim prizorima s kiparom, modelom i djelom. Uvijek je ta trijada u igri, na neki se način radi o prožimanju tih triju faktora atelijerskog života.»  

Serija «La Tauromaquia» datira iz 1957., i za razliku od «Suite Vollard», koja u sebi sadrži pet glavnih tema, čvršća je cjelina koncentrirana na jednu, karakterističnu za Španjolsku kulturu. Riječ je o priči o koridi, koja funkcionira kao strip, sa prikazanim svim elementima i fazama borbe s bikovima. U izvedbi je također potpuno drugačija. Picasso u Tauromaquiji slika mrljama i koristi neuobičajene grafičke postupke. Šećer rastopljen u vodi nanosio je na ploču zajedno s tušem, što je kasnije u kemijskim procesima rezultiralo zanimljivim efektima. Kasno djelo «Suite 156» nosi, logično, ime prema broju listova koje sadrži. Od 156 komada, na Dubrovačkoj izložbi pokazano je njih dvadeset. Tu se Picasso pokazuje u svom punom intenzitetu, kao devedesetogodišnjak producirao je po nekoliko grafika dnevno, a najveći dio grafičkog opusa nastao je upravo u tom razdoblju. «Suite 156 je dokument jednog fenomena. Ona nije samo u produkciji bila intenzivna, nego i u žestoko erotskoj tematici, kao i u vrlo ekspresivnoj gesti.» Izbor iz triju serija samo je mali dio prilično impresivnog Picassovog grafičkog opusa, koji, u sedamdesetogodišnjem grafičkom djelovanju, broji oko 2000 individualnih radova. Unutar tog razdoblja umjetnik je eksperimentirao s različitim tehnikama, uglavnom onima koje su mu omogućavale brz rad i spontan izraz.

Zanimljivo je da je mali skandal pred izložbu izbio kada se u javnosti pojavila informacija kako izložbu nije sponzoriralo Ministarstvo kulture. Ponuđeni ugovor ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik je glatko odbio. O okolnostima Maračić nerado govori, jer izložba je, uostalom, otvorena i bez Biškupićevih 15.000 kuna. «Za Picassa smo od Ministarstva tražili 150.000 kuna, a dobili smo ugovor na deset puta manji iznos. To je suma koju inače dobijemo za izložbu nekog lokalnog umjetnika. Više dobijemo, recimo, za preglede trenutne umjetničke produkcije u Dubrovniku, pa je tako izložba 'Dubrovački likovni trenutak' financirana  ove godine sa 20.000 kuna. Vidio sam to kao sprdanje, i vratio ugovor. Oni se vade na to da nisam dobro ispunio prijavnicu. Međutim, ako baš želite nekoga mrcvariti, uvijek ćete mu naći nešto što mu fali, a mislim da sam projekt maksimalno precizno predstavio s onoliko podataka s koliko sam u tom trenutku raspolagao.»

Izložba Picassovih grafika, kao što je spomenuto na početku, nastavlja se na seriju ljetnih reprezentativnih postava koji su u godišnjem programu galerije predstavljali najatraktivniji mamac za publiku. Ipak, napominje Maračić, Picassova djela dolaze u Dubrovnik u novim uvjetima koji predstavljaju podlogu za izvedbu projekata kakvi se dotad u Galeriji nisu mogli zamisliti iz tehničkih razloga. Tri reprezentativne serije, najvažnija «Suite Vollard», te «La Tauromaquia» i «Suite 156» predstavljaju svojevrstan tematski i kronološki presjek grafičkog opusa Pabla Picassa između 1930-ih i 1970-ih godina. Ako se odlučite u nekom trenutku tijekom ljeta zaputiti do Dubrovnika, izložbu možete pogledati zaključno do 28. rujna.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Nevidljive galerije Željka Kipkea
Željko Kipke i 'nevidljivi' MSU
Osim zidina, razgledajte u Dubrovniku i američku grafiku
Američka grafika u Dubrovniku
Nehotični i slični radovi - Antun Maračić
Anto Jerković potpisuje sve što je plavo
Retrospektiva Ante Jerkovića u Umjetničkom paviljonu
Izložba Pabla Picassa ipak otvorena u Dubrovniku