Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'

A budući da to i nije baš običaj, i ministar i povjerenica hrvatske izložbe na Bijenalu, današnje su službeno predstavljanje otvorili isprikom. Ministar Biškupić se ogradio, povjerenica Biserka Rauter Plančić je rekla kako se, eto, 'nije snašla' imajući mnogo posla oko otvorenja jedne izložbe u Beču kojoj su oboje nazočili, te kako je 'nesmotrenošću' novinarima preuranjeno potvrdila 'neke informacije'. Dakle još jednom, ali ovaj put zaista ozbiljno - u hrvatskom paviljonu ovog bi ljeta trebali izlagati Nikola Koydl, Matko Vekić i Zoltan Novak, trojica umjetnika različitih generacija, kojima je zajedničko to da se bave slikarstvom, te da sva trojica predaju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ove dvije informacije, ma kako banalno djelovale, u kontekstu koncepcije hrvatskog izlaganja na Bijenalu čini se da imaju svoje značenje i važnost, no vratimo se na trenutak malo unatrag.

Božo Biškupić posljednjih je godina, barem što se izbora povjerenika tiče, volio iznenađivati, a neki bi rekli – i ne biti dosljedan sebi. No, nakon Slavena Tolja i Željka Kipkea, sada je došla na red Biserka Rauter Plančić. Po uzoru na svog prethodnika, u vođenju Moderne galerije uglavnom 'tiha i samozatajna' današnja njena ravnateljica, iza sebe ima iskustva kao kustosica u Klovićevim dvorima, no bavljenje suvremenim, pa ni živućim umjetnicima, nije joj, blago rečeno, uža specijalnost. Obzirom na profil dosadašnjeg kustoskog rada selektorice, konzervativniji izbor na neki se način i očekivao, ali mora se priznati da on tu i nije posve van dosluha s tendencijama na samom Bijenalu, već godinama izloženom kuknjavi kako ne daje dovoljno prostora takozvanim klasičnim medijima.

Da bi udovoljio negodujućim glasovima, umjetnički direktor ovogodišnje Venecije, Daniel Birnbaum, u glavnim tematskim natuknicama svoje koncepcije tako predlaže i nešto što zove „istraživanje crteža i slikarstva“. Pored toga, zanimaju ga i odnosi između generacija umjetnika, bliži doticaj s procesima i okvirima produkcije umjetnosti, a sve je zaokruženo tipično bijenalskim čudom od teme: „Stvaranje svjetova“. Uglavnom, Hrvatsku na 53. Venecijanskom bijenalu predstavlja slikarski i akademijski kadar. Prema riječima Biserke Rauter Plančić, Nikola Koydl, Zoltan Novak i Matko Vekić izložit će radove koji predstavljaju sadržajne i stilske cjeline, te sukus njihova slikarskog stvaralaštva posljednje dvije ili tri godine.

«Ukupno će biti izloženo trideset djela, od kojih  najveći dio predstavljaju slike završene prije kratkog vremena. Kao poseban izazov, naši izlagači prihvatili su prijedlog da za ovogodišnji Bijenale izvedu svaki po jedan trodimenzionalni objekt koji će, sudeći po skicama i studijama, izvanredno korespondirati s njihovim slikarskim izričajima, istraživačkim nastojanjima i kreativnim kredom koji je – treba to istaknuti – na istoj valnoj dužini s Birnbaumovom koncepcijom središnje izložbe u Giardinima i proklamiranom temom izložbe.»

Odabir također, tvrdi povjerenica, odgovara i na Birnbaumov poziv na istraživanje odnosa među generacijama. On, naime, u svojoj središnjoj izložbi želi vidjeti autore čiji je rad referentan mlađim naraštajima, te koji tako i danas djeluje aktivno i produktivno. «U izboru autora i njihovih djela to je svakako naglašeno. Zoltan Novak kao dvije generacije mlađi od Nikole Koydla, i Matko Vekić kao najmlađi, sasvim sigurno to predstavljaju. Želja je bila prikazati taj kontinuitet slikarskih napora da sačuvaju prisustvo, i da promiču slikarski kreativni rad. To je ono što je Birnbaum na nekoliko načina i zadao. Svakako je potrebno reći da nije sveto pismo ono što Birnbaum sugerira. Netko se može složiti, netko ne. Ja se, srećom, slažem.»

O statusu referentnih, kamoli 'ključnih' umjetnika čiji rad inspirira generacije, a o kojima govori Daniel Birnbaum, nema, međutim govora ni kod jednog od hrvatske trojke. Osim ako se kao samorazumljiv utjecaj na mlađe naraštaje ne računa rad na likovnoj akademiji, ili možda kako Biserka Rauter Plančić kaže, kontinuitet u 'promicanju slikarskog rada'. Ovo dvoje posljednje, izgleda, važno je i Nikoli Koydlu. «Ovdje imate zanimljivu slučajnost da sam ja bio profesor i jednom i drugom, a usput ću još samo reći da su oboje bili izuzetni studenti. Zajednički nazivnik između nas ne mogu vidjeti oni koji ne znaju gramatiku slikarskog jezika, a to je teorija boje i teorija forme. Oni koji to znaju, vide duboku vezu i identičan princip pristupa slikarstvu, a razlikujemo se samo u sadržaju. Imamo jako velike bliskosti.»  

Po povjereničinom i Koydlovom raspoloženju ispada kao da se očekuje neki baš jako, jako slikarski Bijenale. Birnbaumova sugestija puno je blaže formulirana, i zapravo se svodi na želju da klasični mediji ne budu posve isključeni iz izložbe u korist instalacija i videa. Koydl je u tome daleko manje sramežljiv. «Riječ je o jednom mišljenju da konačno neke stvari treba mijenjati, pa mi se čini da je ova izložba, taj 'korak natrag' prema slikarstvu, zapravo pokušaj da se ulovi nekakav zrak, da se sa sljedećim učini nekakav pomak jer je de facto taj bijenale spao na vrlo niske grane. Osim toga, tamo su, ako se sjećate, u našoj selekciji izlagali čak i totalni diletanti i amateri koji nemaju blage veze s ničim.»

Tko su ti diletanti ne znamo, ali Nikola Koydl je jasan u tome što misli o vlastitim kolegama na suvremenoj sceni. Kao i o tome što misli o bijenalu, koji za njega i njegovo slikarstvo, može se zaključiti, jednostavno nije dovoljno dobar. «Gledajte, oni koji su zainteresirani znaju - a to je jedan dio tih jako poznatih, značajnih kritičara svjetskog glasa. Zadnjih deset godina otkad sam ušao 'potpuno u kompjutere' pratim sve što se zbiva, osim na njemačkom jeziku. Tako imate i Turnerovu nagradu i ogromnu količinu tekstova o toj problematici, gdje je Turnerova nagrada napadnuta od vrlo značajnih imena, jer se tamo mora napraviti nešto novoga. Pa ni taj Bijenale u Veneciji ne stoji baš bogzna kako. Mogao bih čak reći da i nije nekakva velika čast danas izlagati na jednoj takvoj izložbi koja je okarakterizirana kao groblje kulture.»  

Bijenale je tradicionalno glavno mjesto ponekad i nakaradne spektakularizacije umjetnosti, o kojoj se itekako u tom kontekstu može govoriti kritički. No, na to je reagirao i Slaven Tolj 2005., i za to mu nisu trebali slikari, jer čitava stvar nema nikakve veze sa zlim instalacijama i novim medijima. Ne treba zaboraviti da je hrvatski paviljon  i ove godine ponovno u prostoru Zaklade Querini Stampalia, unutar arhitekture za koju se pokazalo kako nije najpogodnija za izlaganje slika, i koja blago rečeno zahtijeva neku vrstu dijaloga. U tom kontekstu vjerojatno nije nevažan detalj da će se slikarskoj prezentaciji pripomoći spominjanim 'trodimenzionalnim objektima'.

Unatoč svemu, Biserka Rauter Plančić nada se da će hrvatska izložba biti prihvaćena kao nešto 'više od ugode, više od objekta brzinskog razgledavanja, više od revijalne slikarske smotre'. «Bit će to jedinstvena slikarska zona u kojoj izlagači vrhunski artikulirane osobnosti, djelima svjedoče o kontinuitetu hrvatskog i europskog modernog nasljeđa. Govore o svojoj fokusiranosti na očuvanje ljepote umjetničkog čina, o inovativnim procesima transformacije prostora slike, i njezinu značaju u suvremenoj umjetnosti - koja trpi ili kapitalizira, ovisno o sklonostima promatrača, snažni pritisak elektronskih medija, koji su gotovo izgnali ruku, kist i uljane boje iz likovne prakse.»

Međunarodnom 'groblju kulture' Hrvatska će se suprotstaviti patetikom, kistom, uljenim bojama i strateškim 'korakom unatrag', negdje oko 7. lipnja, kada se 53. Venecijanski bijenale službeno otvara za publiku.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
'Stvaranje svjetova' u Veneciji
53. venecijanski bijenale – 'Stvaranje svjetova'
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić