Tito – filmska zvijezda tamnog sjaja

25.05.2009. Print | Pošalji link

A long time ago, in a galaxy far far away današnji dan, 25. svibnja, slavio se kao Dan mladosti, a ujedno i kao rođendan 'ljubičice bijele', 'najvećeg sina naših naroda i narodnosti', Josipa Broza Tita.

Ulicama je trčala mladost Jugoslavije, predajući iz ruke u ruku štafetu koja bi, nakon što bi obišla svako selo 'od Vardara pa do Triglava', stigla u Beograd. Tamo bi je konačno donijeli i do Tita samog, a sve unutar spektakularne koreografije socijalističkog sleta, redovito organiziranog u ime mladosti i na zadovoljstvo starca koji je njome vladao.

Iako je Tito preminuo prije skoro trideset godina, a od njegove države, politike i ideologije nije preostalo puno, interes javnosti za lik i djelo dotičnog ne jenjava. Glorifikaciju je naslijedila difamacija, pa je Tito danas mnogima zločinac, a ne heroj, dok je zapravo najvjerojatnije, kao što je to često slučaj, i jedno i drugo. O Titu se pišu knjige, zaziva ga se na povratak iz mrtvih, posthumno mu se sudi, a pripremaju se i filmovi o njemu, koji namjeravaju objasniti sve ono nejasno i rasvijetliti sve mračno. No, dok čekamo dokumentarce Lordana Zafranovića i Antuna Vrdoljaka o Titu, na kojima obojica punom parom rade dok se međusobno ne tuže na sudu, vrijedi se podsjetiti kako je do sada Josip Broz prolazio u umjetničkom stvaralaštvu ovih prostora. On je bio vrhovni cenzor umjetnosti SFRJ, ali i njena najveća muza, no i mecena, što zvuči paradoksalno iz današnje perspektive kakve-takve demokracije. No za diktatorske i totalitarne sustave, to je sasvim uobičajeno.

Indoktrinacija kultom ličnosti započinjala je od malih nogu, a svaki je pionir čitao, primjerice, «Dječaka sa Sutle» Milivoja Matošeca, romansiranu verziju Titova zagorskog djetinjstva. Njegove slike su bile u svakoj učionici, biste i kipovi posvuda, prisjeća se multimedijalni umjetnik Dalibor Martinis, koji je u svojim radovima tematizirao Tita: «Otkad sam postao svjestan sebe, pa do 1980. kada je Tito umro, on je bio, ne samo faktički vladar u društvenom i ideološkom smislu, nego je bio i ikona. Znao je sebe tako prezentirati, a ljudi su ga doživljavali većim od života, na čemu je gradio svoju dugovječnost.»

Josipa Broza su portretirali najpoznatiji likovni umjetnici SFRJ, od Antuna Augustinčića nadolje, no maršalova omiljena umjetnost je bila – sedma. Ljubav Tita prema filmu rezultirala je i vibrantnom i dobro financiranom kinematografijom u Jugoslaviji, teza je filmskog publicista Ive Škrabala, autora knjige «Hrvatska filmska povijest ukratko». Posebnu ljubav Broz je gajio prema avanturističkim filmovima i westernima, te ga nije nimalo smetalo što su ovi potonji autohtoni žanr američkog kapitalističkog imperijalizma, kaže Škrabalo: «Mislim da je Tito bio komunist po svojim metodama i djelima, ali po svojim dubokim uvjerenjima, on je bio hedonist. Volio je avanturističke filmove, filmove o herojima. John Wayne je čisti desničar, i mnogi njegovi filmovi bili su sasvim desničarskog usmjerenja, no to Tita nije nimalo smetalo da ovaj bude njegov omiljeni glumac, i da voli njegove filmove. On je na neki način poticao filmove koji su čisti avanturizam i herojstvo, i koji su snimani po westernskoj špranci, poput 'Valter brani Sarajevo'.»

Titov interes za film se najbolje vidio u pokretanju filmskog festivala u Puli, koji je postao ključno mjesto jugoslavenske kinematografije, ujedno i tržišta od dvadesetak milijuna potencijalnih gledatelja. Bila je uobičajena praksa da Tito pogleda sve filmove iz pulske konkurencije na Brijunima, prije nego bi festival uopće započeo, iako se nije nikada posebno miješao u konačne odluke žirija. Festival su, zahvaljujući Titovom međunarodnom ugledu i karizmi, pohodile i velike zvijezde poput Sophije Loren, Yulla Brynnera i Kirka Douglasa. Zlatne arene su se pak većinom dodjeljivale u skladu s partijskom i režimskom linijom, a skretanja s pravog puta su kažnjavana, uglavnom uskraćivanjem mogućnosti umjetničkog i javnog djelovanja. S druge strane, Tito kao lik na filmu ne slijedi uobičajeni diktatorski narativ, kakav je, primjerice, bio onaj Staljinov, otkriva Škrabalo: «Tita su često uspoređivali sa Staljinom, međutim, te su usporedbe u mnogočemu vrlo šepave, a što se tiče kulta ličnosti, zaista postoji cijela filmografija o Staljinu. On je 1938. vidio film 'Veliki žar' u kojem ga je tumačio Gruzijac Mihail Gelovani, i tada ga je Staljin odabrao za sve buduće filmove, pa tako nitko drugi nije smio glumiti Staljina, a Gelovani nije smio glumiti ništa drugo osim Staljina.»


Prvo pojavljivanje Tita kao lika na filmu imalo je, doduše, veze sa Staljinom, jer se dogodilo u vrijeme dok su njih dvojica, kaže Škrabalo, bili još uvijek u dobrim odnosima: «Prvi put se lik Tita na filmu pojavio u sovjetskoj produkciji koja se zvala 'U planinama Jugoslavije'. Radio ga je Avram Room, i u njemu su asistirali razni budući režiseri i snimatelji. To je trebala biti škola za jugoslavenske filmske kadrove, no shvaćena je prilično kolonijalno, film je bio jako slab, a u njemu se kratko pojavio lik Tita kojeg je igrao sovjetski glumac Ivan Bersenjev.» Bilo je jasno da bez Tita neće moći ni prvi filmovi tada još mlade i netom iz rata izašle Jugoslavije: «Tito se pojavio već u prvom hrvatskom filmu proizvedenom u Zagrebu, 'Živjet će ovaj narod' u jednoj kratkoj sekvenci, možda u dva kadra, kad drži govor, jer se film bavi narodom koji ide u revoluciju u NOB. U ta dva kadra, Tita je glumio Vjekoslav Afrić, inače režiser prvog hrvatskog filma 'Slavica'. Tito je bio vrlo tašt čovjek koji nije želio da ga bilo tko igra, pogotovo ne osrednji glumci.»

Kratko pojavljivanje Titova lika u tom filmu iz 1947. godine predstavljalo je lastu koja nije donijela proljeće, jer je diktator mnogo više volio gledati filmove po svom ukusu, nego filmove o samom sebi. To se donekle promijenilo s dva najveća partizanska spektakla s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, «Bitkom na Neretvi» i «Sutjeskom». Iako je «Sutjesku» režirao Stipe Delić, oba su autorsko i, još važnije, producentsko čedo Veljka Bulajića, a posredno i samoga Tita, koji je želio ovjekovječiti najvažnije dijelove partizanske epopeje. Ivo Škrabalo naglašava važnu razliku između ta dva naslova: «'Bitka na Neretvi' bila je film kojoj je Tito bio, rekao bih 'nadproducent', jer se najviše novca dobilo na osnovu njegovog osobnog odobrenja, no tamo nije bilo uloge Tita. Ona se svodila na ceduljice 'Prozor mora pasti!' i slične, koje bi se u određenim trenucima pojavile u filmu. No zato je Tito bio važna uloga u Delićevoj 'Sutjesci'. Nije ga glumio neki drugorazredni glumac, nego Richard Burton. On je doveden zajedno sa svojom suprugom Elizabeth Taylor, dobio je u Cavtatu vilu na raspolaganje, a svaki dan je na snimanje išao helikopterom.»

Nakon Burtona, Tita je imao priliku utjeloviti i tada najbolji mladi glumac ondašnje Jugoslavije Rade Šerbedžija u «Bombaškom procesu» Branka Ivande iz 1978. godine, TV-filma koji se bavi ranim radovima mladog komunista Josipa Broza i za koji Škrabalo kaže kako je bio mišljen i kao svojevrsni poklon čovjeku koji je tada imao punih 86 godina. Srpski glumac Marko Todorović, široj publici najpoznatiji kao Milan iz serijala «Žikina dinastija», Tita je glumio u «Užičkoj republici», a Boris Buzančić je pak u Brešanovom «Maršalu» bio senilni starac koji si je umislio da je Tito. Goran Marković je 1993., nakon što je Jugoslavija propala u ratu naroda, snimio svoj dobronamjerni obračun «Tito i ja», u kojem je naslovnu, iako ne glavnu, ulogu glumio Voja Brajović.

Ipak, film koji najviše otkriva kakva je i kolika bila zaluđenost naroda Titom je dokumentarac Želimira Žilnika «Tito po drugi put među Srbima», nastao iste godine kao i Markovićev igrani. Žilnik je jedan od ključnih autora crnog vala jugoslavenske kinematografije, koji se krajem šezdesetih, kao i mnogi drugi, našao na udaru komunističkog režima, posebice kada su prema komunističkom totalitarizmu kritični «Rani Radovi» 1969. osvojili Zlatnog medvjeda u Berlinu. Vjerojatno zato i jest Žilnikov film tako upečatljiv, jer je taj autor mogao precizno detektirati, i na svojoj koži, kolika je bila ljubav naroda prema diktatoru, pa i među njegovim kolegama. Kada je 1993. s minimalnim budžetom izašao na ulice Beograda, prvotna ideja bila je snimiti film o tome što se trenutno događa u Srbiji, no sretan splet okolnosti rodio je ingenioznu ideju, otkriva Žilnik: «Prvi put su ljudi bježali od kamere, jer su bili u histeriji preživljavanja. Ako ne otrče kupiti kruh u jedanaest sati prijepodne, kada je on, recimo, milijun dinara, za dva sata će već biti tri milijuna. Bila je to totalna sluđenost. U prolazu sam načuo kako ljudi sve to komentiraju, često spominjući Tita i kako je u njegovo vrijeme sve bilo normalnije. Očajnički su prizivali nekakvu nadnaravnu pomoć i rješenje. Sljedeće jutro sam dobio ideju da dovedemo glumca koji bi glumio Tita, kako bi se ljudi uopće zaustavili pred kamerom.»

Široj publici nepoznati glumac Dragoljub Ljubičić odjenuo je svima poznatu bijelu maršalsku uniformu, a njegovo pojavljivanje na ulicama grada u kojem se nalazio Titov grob ljudima se činilo kao uskrsnuće boljih vremena: «Započeli smo snimanje u deset ujutro, a u tri sata poslijepodne kod Željezničkog se kolodvora okupilo toliko naroda da je blokiran promet. Počeli su svirati i plesati kolo. Ubrzo se pojavila policija koja je pokupila snimatelja i mene, zbog, kako su rekli, provociranja. Mislili smo da je sve gotovo, no za petnaest minuta u policijsku stanicu ušao je glumac u Titovoj odori i vrlo strogo se obratio policajcima, rekavši kako on još nije završio intervju. Jedan policajac došao nam je uplašeno u ćeliju i rekao nam da brzo krenemo, jer je drug Tito nervozan!»

Kult ličnosti je, dakle, bio toliko snažan da mu fizička smrt obožavane osobe baš i nije naškodila. No, zato je bilo situacija u kojima je Tito bez problema štetio filmašima čijim radom nije bio zadovoljan. Ivo Škrabalo navodi kako je po njegovom osobnom nalogu bila zabranjena laka komedija «Ciguli miguli» iz 1952., jer mu se nije svidjela. Primjera takozvanog bunkeriranja filmova je u Jugoslaviji bilo više nego dovoljno, ali samo se jedan režiser može podičiti time da je zbog filma završio u zatvoru. Riječ je o Beograđaninu Lazaru Stojanoviću, jednom od vođa studentske pobune 1968. Stojanović je 1971. za svoj diplomski rad snimio «Plastičnog Isusa», uz pomoć Toma Gotovca i pod mentorstvom uglednog Aleksandra Petrovića, a u njemu je zapravo filmski obradio temu koja ga je inspirirala i ranije, kao urednika kulturnog časopisa Vidici. «Ideja je bila usporediti kulturu, pravosuđe i političku propagandu Trećeg Reicha, te filmsku i fotografsku praksu s onom Brozovom. Na prvoj stranici je bila velika poštanska marka s Hitlerovim profilom, kakva je korištena dok je bio živ, a istu takvu je imao i Tito. napravili smo friz od 78 fotografija u kojima Hitler miluje djecu, sjedi sa psom, gleda u daljinu, siječe vrpce, otvara tvornice, pojavljuje se s uniformom ili bez, dakle sve isto i kao Tito.», priča Stojanović.

Tajmnig za već označenog kao problematičnog Stojanovića nije mogao biti gori - Tito je upravo završio obračun s Hrvatskim proljećarima, te započeo onaj sa srbijanskim liberalima, a «Plastični Isus» je, sa svojim temama sličnosti komunističkog i nacističkog totalitarizma, bio trn u oku jugoslavenskom režimu. Stojanović je najprije poslan na služenje vojnog roka i uskoro je završio na sudu: «Taj proces je tada bio dio nove političke strategije komunista, jer prije nisu hapsili. No, znao sam da je režim nesavitljiv i da će sukob s liberalnim kulturnim miljeom morati dovesti do progona. I Broz je radio prema svojim procjenama, nije ni on sve znao.» Osuđen je zbog rušenja tekovina socijalističke revolucije i tri godine je proveo u zatvoru. Iako bunkeriranje filmova za vrijeme Titove vlasti nisu izbjegli ni mnogi drugi redatelji poput Živojina Pavlovića, Stojanović je jedini koji je zbog svojega završio u zatvoru, što je čak potaknulo i intervenciju Amnesty Internationala kod jugoslavenskih vlasti. Na kraju je, bez obzira na sve međunarodne proteste, Lazar Stojanović odslužio i zadnji dan dosuđene mu kazne, koja je, da apsurd bude veći, u žalbenom postupku povećana za godinu dana u odnosnu na prvotne dvije.

Stvaranje kulta ličnosti neodvojivo je od umjetnosti, a i ono samo bi se moglo smatrati svojevrsnim umjetničkim činom, grandioznim performansom ili instalacijom, kaže Dalibor Martinis, jer uključuje «spomenike, slike i sve ono čime se vladarev autoritet neizravno komunicira narodu. Kao što su nekada kraljevi imali velike spomenike, tako su i diktatori Titovog formata simbolično širili medijima, slikama i spomenicima svoju prisutnost po cijeloj zemlji. To je gotovo i bio, ako uzmemo u obzir veličinu, svojevrsni umjetnički projekt.»

Martinis se s Titom bavi unutar svojeg velikog projekta «Data Recovery», u kojem događaje i ličnosti, manje ili više zaboravljene, pokušava vratiti u život. Cilj mu nije kopirati, nego podsjetiti na autentičnost iskustva, za što mu se, kada je o Titu riječ, savršena prilika ukazala 29. prosinca 2004. Tog dana je Titov kip u Kumrovcu dignut eksplozivom u zrak: «Kako je odmah nakon tog događaja krenula, i u medijima i u politici, kampanja zataškavanja tog događaja, da bi se što prije nakon postavljanja obnovljene skulpture zaboravilo da se to dogodilo, meni se učinilo da na neki način treba obilježiti sam taj negativni događaj. Napravio sam to tako što sam zauzeo mjesto na tom praznom mramornom postamentu. Umjesto Tita, stajao sam ja. Činilo mi se da se na taj način više upozorava na manjak pravog lika na tom mjestu, nego kad je sam postament bio prazan.»

U svojem odnosu prema umjetnosti, posebno filmskoj, Tito je, kao i mnogočemu drugom, imao dobre i loše strane. Bez njega ne bi bilo snažne jugoslavenske kinematografije, slijedom toga brojnih remek-djela ondašnjeg, kako smo ga zvali, domaćeg filma, ali s njim je išla i obaveza pokoravanja režimu. U malobrojnim filmovima gdje je završio kao jedan od likova, sporedni ili rjeđe glavni, Tito je bio predstavljen prilično realno, tvrdi Ivo Škrabalo: «Nisu to neke posebne hagiografije, on je bio čvrst odlučan komandant, i kao takav je cijenjen i tretiran. Nije bilo nikakvog posebnog podilaženja ili uljepšavanja tog lika, uostalom cijela Jugoslavija ga je primala kao autoritet.» Uljepšavanje dakle i nije bilo potrebno, jer se Tito kao ljudsko božanstvo etablirao na druge načine.

Filmska je umjetnost specifična u Titovom slučaju jer se njome najviše bavio i jer ju je najviše volio, no to ne znači kako je ignorirao ostale. Broza ipak ima najviše u poeziji, s obzirom da je teško naći pjesnika iz vremena SFRJ, od kojih su neki i danas živi, a da drugu Titu nije posvetio stihove. O tome se pak može ponajviše otkriti u opsežnom i odlično istraženom tematu «Povijest u stihovima» u novom broju časopisa za kulturu Gordogan. Priredio ga je njegov glavni urednik Branko Matan, obuhvaćajući period od Franje Josipa I pa sve do Račana i Mesića, ali je najviše inspiracije među pjesnicima ipak izazvao drug Tito. Njega su, među ostalima, opjevali Slobodan Novak, Vlatko Pavletić, Dobriša Cesarić, Antun Šoljan, te Milivoj Slaviček, koji se kasnije inspirirao i Tuđmanom.

Naravno, treba podsjetiti kako 25. svibanj nije Titov rođendan, a ni za onaj pravi, 7. svibanj 1892. nije baš sigurno koliko je točan. Jednaka misterija je i točan datum Titove smrti, jer trebalo je pripremiti državu za odlazak velikog vođe, pa se tužna vijest, navodno nije mogla odmah objaviti. Zapravo nema aspekta Brozova života koji on sam, ljudi oko njega ili široke narodne mase nisu mitologizirali, a isto se čini i danas, samo što se uveo i negativan predznak. Zato i jest logično da je Titu film toliko značio, jer je sedma umjetnost u svojoj biti najsklonija mitu, dok je za sagledavanje stvarnosti, kakva god ona bila, potrebno pokušati razgrnuti zavjese. Zato smo se i pozabavili ovom temom, a na svakom posebno je da ocijene nalazi li se iza zastora, baš kao u «Čarobnjaku iz Oza», varalica ili velikan, ili možda ipak oboje.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Detonijev Atlas života – knjiga sa šansama za Nobela
Objavljen 'Atlas života' Dubravka Detonija
Transantlantic mail - Miljenko Jergović & Semezdin Mehmedinović
'Kvartovska spika' za one koji znaju sve i koji ne znaju ništa o Novom Zagrebu
'Kvartovska spika' Novog Zagreba
'Mnogopoštovanoj gospodi mravima' - posljednji intervju Miroslava Krleže
Naklada Ljevak objavila posljednji intervju Miroslava Krleže
'Društveno čitanje' Dalibora Martinisa u Galeriji Prozori
Dalibor Martinis: Zanimaju me kontakti s fragmentima prošlosti
Tito - heroj, zločinac i/li filmska zvijezda

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici